Zamišljam da su u ovoj zgradi stolice pred ogledalima i upaljenim žaruljama zaposjeli muškarci i žene koji proriču budućnost. Koji kao da nemaju prezimena, samo imena koja svijetle u mraku. Ti muškarci i žene, vračari i vračare, saniraju ljude od povraćanja života. To čine klikom na komad elektronike, metalnim privjeskom koji se trese pod njihovim prstima ili kartama kupljenim u knjižari. Oni znaju da ljudima treba brzo rješenje, svaka minuta je dragocjena i svaka minuta košta. Ljudi koji povraćaju život rijetko dobro spavaju pa vračari i vračare samo za njih noću zasvijetle s televizora.

Po noći, vračare i vračari moraju izgledati dobro. Zato se uljepšavaju, a tako bi trebao izgledati svatko tko nema vidljivih problema. Pa tako i zgrade u naselju koje se zove Vračar.

Na samom početku ove tople jeseni, u naselju Vračar, jedan je četrdesetogodišnjak u parkiranom automobilu  počinio ubojstvo i pokušao samoubojstvo. Sumnja se na zločin zbog neuzvraćene ljubavi.

Njemu je Ljubav izletila iz pištolja njoj u usta pa na suknju. Bijeli Mercedes je sav bio u dekorativnoj boji  Valentinova (spiljskog čovjeka). Ljubav se prosula baš onako kako se prospu karte iz knjižare, a potom i riječi što kažu – To vam je sve Sudbina.

A ona nema društvo za uljepšavanje.