nase fore

Vreme leti i zimi i leti, stalno je govorio jedan moj sada vec pokojni drug, Gradimir. To mu je bila fora. Glavna. Dosao sam u rodni Beograd kao “rezidencijalni pisac”, sto mi je vrlo cudno. Ne zato sto nisam pisac vec prevodilac, nego sto sam dosao u rodni grad da zivim u jednom nepoznatom stanu, u jednom nepoznatom delu grada (pri kraju Despota Stevana, Dorcol?), roditelji mi zive na samo dva, tri kilometara odavde, tamo uvek stanujem kad boravim ovde, da li da idem tamo sad, veceras, sutra, sve vreme …? Da li ce se ljutiti ako ne odem, ako radim po ceo dan, to jest ako radim to sto sam dosao da radim?

Dok sedim i razmisljam o tome, u vrelom stanu, napolju je 37 stepeni, radim uporedo na prevodjenju knjige Nas covjek na terenu hrvatskog pisca Roberta Perisica. Jedna vrlo, sto bi rekli englezi, witty knjiga. U prevodu: ima puno nasih fora. Nasih urzrecica. Nasih izraza. Nasih postapalica. Dosada sam prevodio Selimovica, Selenica, Pekica … Svaki dan moram prevesti na stotine Ej, Ovaj, Ono, Znas, Uh, Aha, Ajme, brale, rodjo, kume, kumasine, sminker, brijac, roker, darker, salabajzati. Uskladiti ih u neki svedski koji zvuci isto tako. I sta uraditi kad se junaku javi rodbina iz okoline Splita? Pola ovih uzrecica i reci, i pola celog “filinga” u svedskom jeziku nema. Ali nisam od juce, znam da se sve moze prevesti, ako covek ima vremena, i strpljenja, naravno. Losi prevodioci su oni koji nemaju strpljenja. Strpljenje, Djordje, Djordjije!

U sred svega, intervju za Radio Beograd 2. Nacitan covek me intervjuise. Osim toga i kriticar. Osim toga prati sve regionalne pisce, ne mogu da ga iznenadim ni s jednim imenom. Zna vise od mene o svemu. Hiljadu puta vise. Sva sreca nije direktan prenos. U Svedskoj ne znam nijednog naseg, pricam srpski samo sa svojom decom, ubacujem svedske reci i svaku drugu recenicu. Katastrofa. Ali znam srpski, pogobu, to mi je maternji jezik! Barem bivsi, jer sad mi je svedski mnogo jaci. Slusam program na dan emitovanja. Postidim se, jer sprski mi je losiji nego sto sam mislio. Mesam predloge ko mlinar brasno. “Selimovic pise smesno; sve knjige koje ja izdajem (imam jednu malu izdavacku kucu u Svedskoj) moraju biti smesne“, izvaljujem. A voditelj nista. Fin covek. Ne znam cak ni da li se kaze prevodilac ili prevodioc, uvek moram da pogledam u recniku.

Ali nadam se da ce barem Perisic zvucati onako frajerski svedski kad mu knjiga izadje u Geteborgu. Jer strpljenja imam, iako, kad citam nase novine (nisam ih odavno citao svaki dan ovako jedno duze vreme), gubim strpljenje i samo zelim da vicem, da nesto lomim, da nesto razbijem. Na vlasti su oni politicari koje sam gledao pocetkom devedestih, ali u “carevom novom odelu”, sto bi rekao Andersen. Sva sreca da ne prevodim na srpski. Bes bolje izrazavam na svedskom.

Sva sreca sto nisam pisac, jer bi ovaj tekst morao biti mnogo wittyji. Ovako, kao prevodilac, pises sta ti padne napamet, i ostavljas preve fore za roman koji prevodis.

One thought on “nase fore”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *