Sad će tri mjeseca kako se jednom tjedno javljam desetominutnim tekstom na Trećem programu Hrvatskog radija. Tamo nas petero govorimo uglavnom o onome što nas tišti, što tišti neke ljude oko nas, ne sve. Bila sam u Sarajevu mjesec dana, pa sam pisala o Sarajevu, sad sam ovdje, u Beogradu, pa sam mislila pisati o Beogradu. Međutim, Beograd je za mene posebna priča. Nakon trideset i osam godina života u njemu i onda nakon dvadeset godina izbivanja iz njega, činilo mi se da je ta priča beogradska neprolazna, sa svim lijepim i zapamtljivim poglavljima u njoj skrivenim, ali i s onim segmentima koje bi čovjek rado zaboravio, a ne ide. Međutim vrijeme čini svoje. Ili je čovjek posebna vrsta koja sjećanje umije zatrti, u najboljem slučaju modificirati, uljepšati ili postrahotiti, ovisi o čovjeku i o sjećanjima. Tako, za početak, evo početka mog izvještaja iz Beograda poslanog u zemlju Croatiju:

Ne mogu danas govoriti o Beogradu, kako sam obećala, jer tu sam tek dva dana, hladno je, još uvijek sniježi i tragovi koje sam namjeravala otkrivati, prekriveni su debelim slojem finog svjetlucavog praha.  Izmještena iz strogog centra, otišla sam u nabavku hrane i novina, posve elegantno, jer i ovdje na Novom Beogradu svud naokolo sijaset je arhitektonski modernih i svjetski opremljenih trgovačkih centara a atmosfera u njima veselo je pretpraznična: u foajeima baloni, klaunovi , predstave za djecu, tiha glazba, stručno i atraktivno uređeni izlozi i roba odasvud. Mogla bih biti bilo gdje na kapitalističkom Zapadu ili tranzicijskom Istoku.  To što od ispod tutnji, to što je prekriveno, kao i u Hrvatskoj, užas je samo za osjetljive uši. A novine, kad bi se izbacili njihovi nazivi i, u pojedinim listovima za većinu Hrvata, uslijed vlastite ignorancije i predrasuda,  iritantno ćirilično pismo, novine – donose manje-više slične vijesti. Lokalne novine, baš poput onih hrvatskih, obiluju lokalnim vijestima: “Ukida se dežurna stomatologija”, “Proradio semafor u Veterniku”, “Izložba dječjih radova”, “Od danas klizanje na Štrandu”,  pa, vijesti o nestanku struje i vode u pojedinim ulicama, i one o vjenčanjima, rođenjima i smrtima.  Takozvane “velike” novine pišu o tome kako “Srbija pripada Evropi i ide ka Evropi”, o “ulaganju u industriju i u luke”, o Zakonu o javnim nabavama, o izgradnji Južnog toka, o nezaposlenosti i o “srpskoj poljoprivredi na niskim granama”.  Tu su, naravno, i politički komentari koji se bave uglavnom međustranačkim prepucavanjima. Jedino, za razliku od hrvatskih, većina srpskih novina ima što cenzuriranih, što ne, što selektivnih što ne, ali relativno mnogo posebnih priloga iz svih oblasti kulture.

To je otišlo u Zagreb.

Sad, ovdje na Novom Beogradu osjećam se savršeno izvan Beograda. Na Novi Beograd jedva da sam odlazila i kad sam živjela u Beogradu. Pa sad, kao da sam u nekom nepoznatom inozemstvu. Mala bojazan pojavila se kad sam krenula tamo, prema ulicama kojima sam špartala godinama, prema izlozima koje sam gledala i trgovinama u kojima sam kupovala. Prema restoranima u koje sam svraćala, u kojima sam katkada i bančila. Prošlo je dobro. Prvo, snijeg i bljuzgavica transformirali su krajolik. Ulice nose druge nazive, dućani su promijenili namjenu i vlasnike, neki su nestali. S obzirom na snijeg koji je padao i na prometni kaos, bilo je malo šanse da sretnem neko poznato lice. A i mnoga poznata lica nestala su ne samo iz mog života, nego iz života općenito.

Nisam se mogla sjetiti gdje bih na potezu od Slavije do tadašnjeg Radio-Beograda (u kojem sam sakupila dvadeset i pet godina radnoga staža) mogla naći neku zatvorenu trafiku da ne stojim na snijegu, da ne kisnem, dok među eurima i kunama tražim dinare za nadopunu kredita na mobilnom telefonu. To me je utješilo.

Iako je ta ledena šetnja od Slavije do Makedonske bila epifanijska, prošla je bezbolno, bila je rasterećujuća. Upravo zbog nepoznanosti koje su iskakale preda me. Čak sam poslije sa Sašom Ćirićem otišla na kavu ne u “Šumatovac” (koji je, uzgred, bio prazan), nego u kafić do – koji prije dvadeset godina tamo nije postojao. Dvije Mini Maxi 🙂 samoposluge, jedna na uglu Lole Ribara, druga na uglu Hilendarske, također ranije nisu postojale. Banka u Lole Ribara, preko puta Radija bila je Ljubljanska banka, 1990. ili 1991. hitro preimenovana u Slavija banku iz koje sam podigla neki devizni sitniš i zatvorila račun, a šalterska službenica pitala me je: Zašto baš sada, drugarice, kad mnogi upravo u tu Slavija banku deponiraju svoj novac. Ja sam rekla, Upravo zato. Iza leđa bankovnih službenica zidovi su bili oblijepljeni posterima s kojih je Slobodan Milošević pratio što se događa, tko ulazi i izlazi i što tko govori. Ja sam pitala, što će vam toliki posteri ovdje, toliko nije ni Tita bilo svuda, onda je ušao Moma Kapor. Ciao, Dašo, rekao je Moma Kapor, a ja sam rekla, sram te bilo Momo, pričaš grozne stvari. Onda se Kapor obratio šalterskim službenicama i uz kiseli osmijeh kazao: Ona se šali. Ja sam rekla, uopće se ne šalim i otišla.

Na putu za Radio prolazim pored Robne kuće Beograd u kojoj sam 1990. kupila sve slovensko što se moglo kupiti: mašinu za pranje rublja (Gorenje), mlin za kavu (Gorenje), sokovnik (Gorenje), baloner (Mura design), i tako dalje, ni za kakve novce, jer, kad su takozvani Miloševićevći negdje u jesen 1989. krenuli “izvoziti revoluciju” u Sloveniju i Hrvatsku kako bi srušili rukovodstava tih republika, Slovenija je zabranila dolazak ratobornih Srba i Crnogoraca s Kosova i zatvorila granicu za srpske demonstrante, na što su ovi ostali zabezeknuti i uvrijeđeni. E, tada je Srbija krenula u bojkot slovenske robe i u ekonomsku blokadu Slovenije, pa je ta roba prodavana budzašto jer je domoljubni Srbi nisu željeli kupovati. Moja mašina za pranje rublja danas je zamijenjena novom, kavu kupujem mljevenu, a i baloner se ofucao. Znači, dio te prošlosti nestao je. Kako danas iznutra izgleda Robna kuća Beograd, ne zanima me baš.

O ulasku u tu nekada “moju” kuću, radijsku, drugom zgodom. Možda.