Izbjegavam putovati Globtourom. Nikako, naime, ne mogu shvatiti zbog čega, gdje god da krenem, moram putovati preko Međugorja i, na primjer, do Splita presjedati dva puta. Naravno, polazna stanica je Mostar, grad iz kojeg volim bježati i u koji se uvijek skrušeno vraćam.
Uglavnom, za Beograd sam putovao preko Sarajeva kako se ne bih upuštao u četrnaestosatnu avanturu putovanja autobusom gorenavedene kompanije. Ranojutarnji bus iz Sarajeva za Beograd činio mi se kao manje stresno rješenje, jer nisam htio provjeravati koliko puta bih presjedao na tom dugačkom putovanju od Mostara do Beograda. I, za ne povjerovati, donio sam dobru odluku. Prenoćio sam u Sarajevu. Autobus kojim sam krenuo za Beograd imao je WI – FI što je bio luksuz koji nisam očekivao ni u najluđim snovima. Svejedno, odlučio sam da spavam što je više moguće. Bio sam prijatno umoran, sjedala u busu činila su se kao najudobniji ležaj na svijetu, a moj kaput kao neka baršunasta deka. Prespavao sam dobar dio puta. Budio sam se jedino na granici i na pauzi kako bih spržio cigaretu i sažvakako bananu i naranču. Nakon pauze ponovno sam utonuo u baršun svog kaputa. Provjerio sam, WI – FI je savršeno radio. Cesta je i dalje bila onaj isti razrovani drum kojim sam nebrojeno puta putovao. No, sve je stvar perspektive pa sam truckanje pogubno po bubrege prihvatio kao zibanje dječje kolijevke.
Kad sam naredni put otvorio oči preda mnom se ukazalo ogormno divlje naselje koje sam identificirao kao Beograd, ali druga stvar koju sam vidio bio je mali žuti putokaz, metalna strelica na kojoj je pisalo Mostar. Onako bunovan isprva sam se šokirao: kakav Mostar, jebem ti, nisam valjda išao u krug, koji je ovo grad ispred mene!? Trebalo mi je nekoliko minuta da se sjetim slavne mostarske petlje koju svi u Beogradu kolokvijalno nazivaju Mostar. U Beogradu me, dakle, dočekao Mostar. Ne samo zbog mostarske petlje.
Ana me pokupila na BAS – u i odvezla do Profesorske kolonije u kojoj se nalazi stan u kojem ću provesti narednih nekoliko tjedana. Dovezli smo se pred zgradu i kad sam iskoprcao ogormnu putnu torbu iz auta podigao sam glavu i ugedao tablu na kojoj ćirilicom piše: ulica Osmana Đikića.
Za one koji ne znaju, Osman Đikić je mostarski pjesnik, njegovo turbe se nalazi u parkiću preko puta Karađozbegove džamije u Mostaru, a po njemu se zvala i moja osnovna škola – 4. osnovna škola Osman Đikić, Mostar. Ulica Osmana Đikića je ona koju gledam sa prozora radne sobe, neugledna sporedna ulica u općini Palilula koja se okomito ulijeva u ulicu Miše Vujića u kojoj ću živjeti narednih par tjedana. Fasade na zgradama su oronule, ispred njih se u nekom čudnom, nelogičnom redu gužvaju parkirani automobili. U tom skučenom prostoru svoj život žive četiri velika hrasta nagurana u malom prostoru baš poput automobila na parkingu. U njihovim krošnjama pijanči ludi beogradski vjetar. Zajedno ćemo dočekati zimu.