Na mom mjestu Leonard Cohen bi napisao: Beograd je bio dobar prema meni./Odmarao sam se na radiju./Napadao nekoliko unaprijed plaćenih poslova…

Kod Pančevačkog mosta vjetar je jedne noći nanio jedan od mirisa vojvođanskog djetinjstva. Kasnije su mi rekli da je to azotara. Azotara pa azotara! Drugog djetinjstva neću imati.

Pio sam s prijateljima i nekoliko puta bio na rubu suza. Lako se rasplačem u posljednje vrijeme. Nisam im znao reći ništa pametno. U posljednje vrijeme opsjednut sam napuštanjem. Sve ga teže podnosim. O tome je bolje šutjeti. Tugu obično skrivam bahaćenjem i slaboumnim mizantropskim humorom.

Mostar mi je bdio nad glavom svake noći. Na polici preko puta kreveta u kojem sam spavao stajala je fotografija Partizanskog groblja.

Neki prijatelji imaju sasvim malu djecu. Djeca drugih prijatelja su već odrasli ljudi. Ponekad se postidim što se nosim kao dripac. Plašim se da nigdje nisam prispio.

Jedne sam se noći izgubio. Uživao sam u tome. Tada sam odlučio izgubiti se makar jednom dnevno. Bile su to dugačke šetnje. Na koncu bih uvijek pronašao put.

Putovanje taksijem od Konjarnika do Pionira je najdulji put na svijetu ako u taksiju svira Radio republike srpske krajine. Dancegusle, tako bih nazvao taj čudni zavičajni glazbeni pravac.

Hercegovačka ulica je sporedna čak i u odnosu na najsporednije ulice Savamale. Dočekali smo jutro u jednoj baraci koja se izdaje za kafanu. Pjevačica, gospođa Branka, imala je oči tužne poput blues pjevačice. Gledala je ljude i pjevala kao da se svakog trena pita: u što mi prođe život? A možda sam samo ja htio da je tome tako.

U jednoj pekari na Skadarliji poslužuju gulaš od iznutrica u lepinji. To mi je bila utjeha nakon što sam shvatio da su zatvorili „Leskovačko sokače“ u Jevrejskoj.

„Krug dvojke“ kod Politike su pretvorili u sushi bar. Ćira i ja smo ustvrdili kako nam svijet nestaje pred očima. U novom svijetu poslužuju sjajan čaj i jedva čekaju da odeš.

Svi kupujemo kozmetiku u DM – u. Trpamo paštu u usta u Vapianu. Proždiremo McDonaldsove mikroburgere. Kupujemo namirnice kod Todorića. Nekako mislim da smo to mogli postići bez logora i klanja. Hej Slaveni, baš ste glupi… Ili, kako već ide stara pjesma.

Ljudima nikad ne smiješ reći da ih voliš. To je zastrašujuća stvar. Čim pomeneš ljubav budi siguran da ćeš nekoga povrijediti.

Čitao sam poeziju pred ljudima u par navrata i poslije se zbog toga osjećao krivim.

Često pričam o idealnom gradu u koji bih naselio sve svoje prijatelje makar znam da me je teško podnijeti na svakodnevnoj bazi.

Možda sam lud, ali često čujem neki glas kako mi govori: Marko, sve će biti u redu!

U Mostaru me dočekalo sunce. Duboko sam udahnuo buru.

Nema pobjednika. Samo se poraženi smjenjuju. Nema utjehe, jer neutješni traže način da se osvete neutješnima. Nema slobode. Postoje samo različiti oblici ropstva. Nema ljubavi. Samo kanibalizam. Ne postoji istina. Postoji samo onaj koji izgovara laž. Ne postoji dobar čovjek. Postoji onaj koji nije imao priliku da ubije i tlači. Bog, također, ne postoji. Samo predstava o tome kakav bi čovjek volio biti u očima drugih. Postoji pijanstvo. Postoji droga. Postoji seks. Postoje zaklane životinje u rashladnim vitrinama. Postoje gradovi koji ne mijenjaju imena iako ih mi više ne poznajemo. Postoji život koji ne znamo živjeti. Postoje obećanja, želje, čežnje, zakletve. Postoji tuga koja nas tjera na sve to. Na grobljima postoje klasne podjele. Samo različiti oblici užasa.

Izbjegavam putovati Globtourom. Nikako, naime, ne mogu shvatiti zbog čega, gdje god da krenem, moram putovati preko Međugorja i, na primjer, do Splita presjedati dva puta. Naravno, polazna stanica je Mostar, grad iz kojeg volim bježati i u koji se uvijek skrušeno vraćam.
Uglavnom, za Beograd sam putovao preko Sarajeva kako se ne bih upuštao u četrnaestosatnu avanturu putovanja autobusom gorenavedene kompanije. Ranojutarnji bus iz Sarajeva za Beograd činio mi se kao manje stresno rješenje, jer nisam htio provjeravati koliko puta bih presjedao na tom dugačkom putovanju od Mostara do Beograda. I, za ne povjerovati, donio sam dobru odluku. Prenoćio sam u Sarajevu. Autobus kojim sam krenuo za Beograd imao je WI – FI što je bio luksuz koji nisam očekivao ni u najluđim snovima. Svejedno, odlučio sam da spavam što je više moguće. Bio sam prijatno umoran, sjedala u busu činila su se kao najudobniji ležaj na svijetu, a moj kaput kao neka baršunasta deka. Prespavao sam dobar dio puta. Budio sam se jedino na granici i na pauzi kako bih spržio cigaretu i sažvakako bananu i naranču. Nakon pauze ponovno sam utonuo u baršun svog kaputa. Provjerio sam, WI – FI je savršeno radio. Cesta je i dalje bila onaj isti razrovani drum kojim sam nebrojeno puta putovao. No, sve je stvar perspektive pa sam truckanje pogubno po bubrege prihvatio kao zibanje dječje kolijevke.
Kad sam naredni put otvorio oči preda mnom se ukazalo ogormno divlje naselje koje sam identificirao kao Beograd, ali druga stvar koju sam vidio bio je mali žuti putokaz, metalna strelica na kojoj je pisalo Mostar. Onako bunovan isprva sam se šokirao: kakav Mostar, jebem ti, nisam valjda išao u krug, koji je ovo grad ispred mene!? Trebalo mi je nekoliko minuta da se sjetim slavne mostarske petlje koju svi u Beogradu kolokvijalno nazivaju Mostar. U Beogradu me, dakle, dočekao Mostar. Ne samo zbog mostarske petlje.
Ana me pokupila na BAS – u i odvezla do Profesorske kolonije u kojoj se nalazi stan u kojem ću provesti narednih nekoliko tjedana. Dovezli smo se pred zgradu i kad sam iskoprcao ogormnu putnu torbu iz auta podigao sam glavu i ugedao tablu na kojoj ćirilicom piše: ulica Osmana Đikića.
Za one koji ne znaju, Osman Đikić je mostarski pjesnik, njegovo turbe se nalazi u parkiću preko puta Karađozbegove džamije u Mostaru, a po njemu se zvala i moja osnovna škola – 4. osnovna škola Osman Đikić, Mostar. Ulica Osmana Đikića je ona koju gledam sa prozora radne sobe, neugledna sporedna ulica u općini Palilula koja se okomito ulijeva u ulicu Miše Vujića u kojoj ću živjeti narednih par tjedana. Fasade na zgradama su oronule, ispred njih se u nekom čudnom, nelogičnom redu gužvaju parkirani automobili. U tom skučenom prostoru svoj život žive četiri velika hrasta nagurana u malom prostoru baš poput automobila na parkingu. U njihovim krošnjama pijanči ludi beogradski vjetar. Zajedno ćemo dočekati zimu.