Prvu noć po dolasku u Sarajevo, dok pokušavam zaspati sluđen gomilom računa u nezajažljivom poštanskom sandučiću, dočekao me hor lajanja i zavijanja pasa lutalica, plus gratis zvuk alarma automobila u komšiluku. To je muzika koju često slušam živeći na svom brdu, u centru grada. Kad sam izašao iz busa izbjegao sam taksi štand i nazvao taksi iz druge agencije. Jer gospoda iz „prve“  agencije neće da voze na kraće relacije. A meni se po dolasku u Sarajevu ne ulazi odmah u konflikt, pošto znam da će biti vremena za svakodnevnu borbu i zbog toga treba čuvati živce. Kao iskusan bokser treba rasporediti udarce i snagu tokom svih rundi u ringu sarajevskog života.

Naveče dok smo se spuštali sa Kobilje Glave gledao sam grad kako blješti po brdima. Pogađao gdje se nalazi Breka, Grdonj, a gdje, desno iza njih, svijetle kuće u Starom Gradu. Umalo mi srce nije zatreperilo od radosti što se nakon mjesec dana izbivanja vraćam u svoj grad. Ipak sam se sabrao i ostao zadovoljan prizorom, bez suvišne euforije.

Beograd je ostao u vremenu i prostoru iza mene. Mada će mi još biti u memoriji i tamo gdje su uskladištene emocije. Zadnjih pet-šest dana ovaj grad me pošteno izmorio. Nije to bilo samo zbog toga što sam imao dvije promocije u dva dana, ni zbog intervjua, ni zbog druženja, dogovora, sastanaka, pokušaja da stignem u nekoliko dana vidjeti sve ljude koje sam propustio sresti za prvih dvadesetak dana boravka u gradu. Jednostavno umorio me fizički, jer kad jednom iz Novog Beograda zapucaš do centra Beograda i vratiš se nazad, više nisi fizički upotrebljiv. Namjerno pišem centar Beograda, jer kad negdje pitaš gdje je centar, svi će ti uzvratiti pitanjem: a koji centar? Pošto je Novi Beograd kao grad za sebe, a Zemun je pogotovo grad za sebe. Dok se Beograd smjestio sa desne strane rijeke Save, na leđima dugačkog brežuljka, uzdignut iznad cijele okoline.

Dobro mi je rekao drug Branislav iz e-novine.com na kraju rezidencije: „Jelde sad tramvaji nisu tako čisti kao što su bili?“ Misleći pritom na moje mitološko uzbuđenje čistoćom beogradskih tramvaja na početku rezidencijalnog boravka za pisce u organizaciji beogradskog udruženja i istoimenog književnog festivala KROKODIL. Moram reći da su tramvaji ostali čisti i po PS-u do kraja boravka. Tu i tamo bih primjećivao kako ima i onih starih, poluraspadnutih metalnih cijevi koje kruže kroz beogradske dane i noći neumorno razvozeći putnike tamo gdje im je volja, ali, ipak, nisam htio korigovati svoj prvobitni filing. Ostao sam dosljedan i branio svoju emociju, taman ona bila skroz pogrešna. Ako sam htio otriježnjenje našao bih ga na ulici vrlo brzo. Grafiti koji slave dvadesetogodišnjicu Republike Srpske dominirali su pasažima u centru grada. Nisu mogli jasnije priznavati teritorijalne pretenzije spram BiH. Takođe su se slavili kumanovski junaci iz istoimene bitke od prije sto godina, iz Prvog balkanskog rata. Ili: „Ako bolujete od zaborava, letujte u Hrvatskoj.“ Aluzija na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima u Haagu. Zatim: „Dogodine u Kninu.“ Vrlo jasna poruka kojom se poručuje rahmetli Franji Tuđmanu da će doći do smjene zastava na kninskoj tvrđavi. I još sijaset tvrđih i mekših slovnih poruka na zidovima zgrada, ispisanih rukom onih koji žele Srbiju povesti u nove ratove.

Bilo bi glupo reći da sam došao u Beograd brisati sve te silne nacionalističke ili homofobne grafite. Nisam zbog toga došao. Kao što nisam došao praviti kontramitinge srpskim fašistima iz sudski legalizovanih organizacija kao što su Naši. Kao da sve to nisam znao i prije dolaska u Beograd.

Pokušao sam vidjeti fragmente lica grada. Onog unutrašnjeg lica. Pokušao sam vidjeti  odlomke života grada koji je upravljao ljudskim sudbinama od Triglava do Đevđelije, posebno tokom ratova 1991. – 1999. I vidio sam svašta, posebno sam uočio laži koje su se odnosile na našu ratnu propagandu koja nam je robotski neumorno ponavljala kako je Srbija na koljenima, kako ljudi tamo nemaju ni za kifli, što bi rekli u Sarajevu, i kako će se ta država urušiti sama u sebe, i samo što nije propala k’o bugarska skupština. Moguće da je zadatak propagande u svakom ratu da besmisleno obmanjuje svoje vojnike i civile. Ali je opet mrzim zbog svih predrasuda i pogrešnih slika koje je proizvela o onoj drugoj strani. I zbog svih lažnih nada koje je upumpavala u mozak ljudi kao što se zrak može upumpavati u kondome.

Mene uvijek i iznova zanima „moja“ strana. Ono zlo koje tu stanuje i koje nam onemogućava da normalno živimo sedamnaest godina nakon formalnog završetka rata. Druga strana neka se bavi sobom. Nije da me ne zanima, ali ću ono što me zanima reći u literaturi.

Treba sad sići u grad. Sresti se s dragim licima i nevidljivim demonima. Plaćati račune i gledati podbuhle i nesretne ljude. Ovi gradovi su nekad bacali svetla daleko.

Moj prvi susret sa postratnim Beogradom datira iz januara 2000, kada je za mnoge od današnjih „obožavatelja“ ovog grada on bio zabranjena zona, jer su ga mrzili i smatrali isključivo glavnim gradom srpskih fašista. Uglavnom su tako mislili oni mudri pisci / novinari iz epruvete, koji nikad nisu stekli značajnije životno iskustvo. Prvi osjećaj je bila euforija zbog toga što je Knez Mihajlova ulica puna knjižara. Bilo ih je više nego na Baščaršiji ćevabdžinica, i bile su nevjerovatno jeftine. Kupio sam oko tridesetak knjiga za sumu manju od današnjih stotinu KM. Euforiju oko kupovine novih novcatih knjiga smijenio je osjećaj sveopšte bijede i propadanja na koje smo nailazili. Šverceri devizama su nicali na svakom ćošku javljajući se karakterističnim piskom kroz zube. Obični ljudi su prodavali intimne stvari duž Knez Mihajlove. U užem centru grada nije se moglo vidjeti ništa novo sagrađeno, ni jedan jedini izlog nije pripadao ovom vremenu. Sve materijalno je bilo iz vremena socijalističke Jugoslavije. Cijeli grad je bio konzervirani vremeplov koji vas je po želji mogao odvesti u bilo koju godinu stabilnih osamdesetih. Grad je bio zanavijek konzerviran u 1988. Zato je bilo teško othrvati se toj bujici jugonostalgičnih emocija, jer gdje god si pogledao vidio si stvari nalik onima koje si nepovratno izgubio, a ovdje su one bile dio svakodnevnice. Ovaj grad je nama tada bio proteza – ersatz za našu spepeljenu prošlost. Zato ga je bilo lako prihvatiti srcu, bez obzira na sve zlo koje je iz njega došlo. Kako zaboraviti tabakeru s posvetom koju neko prodaje na ulici. Pamtim ime žene kojoj je poklonjena, i muškarca koji je u potpisu. Možda je tabakera ukradena, možda ništa nije toliko romantično, ali mi se urezalo u sjećanje. Beograd je tada bio distopijski grad. U njemu se prošlost obrnula i postala sadašnjost, a budućnost je obećavala još mračniju sliku grada. Ulična stvarnost je premašivala ogoljenost postapokalitičnog grada. Ta prljavština je morala biti zemlja crnica iz koje će narasti nešto novo, pa barem u umjetnosti. U zraku su ordinirali duhovi inspiracije za onog ko dolazi sa strane. Zamislite kakav je to grad bio prije dvanaest i po godina kada je srušeno (u svim smislovima) Sarajevo tada za njega izgledalo kao balkanski New York.

Dok ovo pišem Beograd ima sasvim drugo lice. Iz one stare crnice nikao je novi grad. Ni traga od prljavštine i zapuštenosti koja vas je pogađala u mozak kao dobar spid. Čistoća i infrastrukturna sređenost ovog grada ni u čemu ne zaostaje za onom zagrebačkom, koja
je nadaleko čuvena. Čini se kako se Beogradu dešava onaj procvat koji se Sarajevu desio prije nego je sve krenulo nazad: ka zapuštenosti i prljavštini. Prema blatu u kojem trenutno živimo, onom duhovnom blatu kojeg je teško oprati iz sebe. Sarajevo je potonulo na samo dno vlastite nemoći, nervoze i siromaštva. Njegove elite su upravo to i htjele, napraviti grad letargije i uspavanosti, gdje će moći živjeti i vladati generacijama. Ali ovo nije žalopojka nad Sarajevom, nego priča o glavnom gradu jedne ideje koja se završila krvavo da krvavije ne može biti.

Sarajevski tramvaj je čist primjerak tramvaja dinosaurusa, koji još klepeću našim gradom. Te zahrđale i trule metalne cijevi u koje ulazim uglavnom kad moram, znači nikad. U kojima za dvije tramvajske stanice možete zaraditi, u prosjeku, tri uboda nožem i šansu da vas ljudi mirno gledaju kako krvarite, kao da ste na Al Jazeeri, a ne u smrdljivoj tramvajskoj cijevi koja ide nigdje. Zato je logično da im niko ne kupuje kartu, i da su revizori likovi iz filmova strave i užasa.

U Beogradu tramvaji su klimatizirani kao i oni u Zagrebu. Kontrole su svakodnevne. Elektronska kartica se može stalno nadopunjavati i putovanje plaćaš tako što je prisloniš uz ekran koji ti daje informacije o potvrdi plaćanja i stanju kredita. Ulice Novog Beograda
su čiste, zelene površine uredno pokošene i bez smeća. Isto vrijedi i za beogradski centar. Revizori u tramvajima su mladi ljudi, pristojno odjeveni mladići i djevojke normalne fizičke građe. Ni nalik revizorima u Sarajevu koje kao da je Tolkien izvukao iz rudnika Morije. Dovoljno je vidjeti sarajevskog revizora da čovjeku bude sve jasno: on liči na gunjara, kabast je i velik. Leđa od dva metra, stomačine, ručerde, odlike su ovog stvorenja. Da o licima ne govorim, to su kamene arhetipske face, bikovske i volovske duhovne provenijencije.

Sarajevo neizbježno tone prema dnu na kojem je Beograd bio 2000. godine. A Beograd, infrastrukturno, odlazi u neku bolju vremensku sferu. Nemoguće je ne primijetiti sve te rasističke, nacionalističke i homofobne grafite na zidovima beogradskih pasaža i ulica.
Pozive na nove ratove, na ubijanje pedera, ustaša i drugih imaginarnih neprijatelja. Vidljivo je da grad kipti negativnom energijom iznutra, i da se u njemu kuhaju raznorodni socijalni fenomeni i elementi. Preopterećenost istorijom i idejom neostvarene veličine vlastite nacije nije ovdje topla voda.

Kada bi se od kvalitetâ naših glavnih gradova napravio jedan novi grad, možda bi on mogao biti sav od epiteta. Bez nužnih ograđivanja, lišen pretjerane hvale koju Ezra Pound zove zanosom bez pokrića. Moraćemo sačekati na ostvarenje tog sanjalačkog neimarstva. Do tada svako će se koprcati u svom blatu. Bilo kako da to blato imenujemo.