Stanujem u gradu u kojem nas je previše, tom skupome gradu sputanom pojasom autocesta. Stiješnjeni smo u njemu. Skučeno živimo, jedemo, spavamo, krećemo se. Prostor je tu bahati luksuz, a nebesa se uvijek čine istodobno pregolema i nedokučiva. Na ulicama hodam zabačene glave sanjajući o visinama i o zraku. U stanu ne mogu raširiti ruke a da pritom ne dotaknem police, namještaj, zidove, vrata, predmete, svog momka. Zbijamo naše stvari kako znamo i umijemo, a kad više ne umijemo, valja nam se prihvatiti probiranja. Odlučiti o važnosti stvarčica koje posjedujemo, prema čudnovatim mjerilima. Stavljamo na vagu dimenzije predmeta i sjećanja koja sadrži, njihovu kabastost i našu privrženost. Razmišljamo o standardizaciji svojih života. Pritom izbijaju svađe. Kalibrirati sjećanje, sklonosti, manije, delikatna je stvar kad su u pitanju dvoje. Nemamo iste gabarite po pitanju stvari i emocija. Moj momak i ja dosad smo zapadali u gotovo simpatične okršaje, igre i igrice oko nebitnih stvari, nikad nismo upadali u neprijateljski nastrojene svađe. Ali probiranje stvari nakon desetak zajedničkih godina nježnosti i akumulacije vlastitih predmeta, partnerovih i onih zajedničkih, dovodi u opasnost naš mali zajednički prostor-trenutak. I mi sami jedno drugome postajemo smetnja. Dane sada provodim na ulicama, glave pognute prema tlu. I baš dok sam se vukla ne bih li odgodila trenutak povratka kući, palo mi je na pamet posve jednostavno rješenje, kojeg se dosad nismo sjetili. Boksovi.
To su pod-prostori, svojevrsne velike kutije od tvrdoga kartona, ultramoderni podrumi do kojih se dolazi autom ili pješice. Čovjek uđe u neku vrst garaže, samo što je to mnogo više od garaže, radi se o mini-gradu unutar grada, s prometom, malne ulicama, uličicama između boksova. Na recepciji toga grada u malom jedan me vrlo susretljivi čuvar upoznao sa situacijom. Poveo me u obilazak i ponudio mi da otvori jedan od praznih boksova da steknem predodžbu. Vrlo su čisti, dobro osvijetljeni, uvjerena sam da će moj dečko pomisliti isto što i ja, da će mu laknuti. Pitam se zašto nam je to palo na pamet tako kasno. Tako kasno u našem životu, tako kasno u našoj vezi, našoj prašnjavoj ropotarnici. Potpisujemo ugovor o najmu s radošću netom vjenčanih. Ali, prije no što uselimo, treba napraviti selekciju, odlučiti o tome što ćemo iznijeti iz stana, držati podalje, pohraniti, od kojih ćemo se stvari privremeno rastati i tek sada shvaćam da smo problem samo premjestili. Probirati pa propitivati pa računati kvadratne metre. Naša natezanja prelaze već svaku mjeru, počinjemo razgovarati i o odvojenim stanovima kada bježim u boks, usred noći, ne bih li se dobro isplakala, izvikala, zaurlala, onako kako nam to naš grad nikada ne dopušta.
Iz knjige Nouons-nous, Emmanuelle Pagano, 2013
Prevod na hrvatski jezik: Ursula Burger Oesch, izdavač Ljevak, knjiga će izaći u septembru 2015. godine.
