tea tulic

Bijeg

Sve je petnaest minuta od bilo kuda. Ništa nije pet. Promet je, kažu, strašan. Žele otići, napustiti promet. Kad god izađem iz stana, nemam ideju gdje ću biti i koliko će mi za to trebati prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U šalicama kave deseci razgovora. Polemike sa sjećanjima, dijagnozama i prognozama. S mlijekom ili bez, i ovdje žive ljudi koji su se umorili od razgovora. Ispod mog balkona, dolje na asfaltu, baka u kolicima ogrnuta dekom. Djeca se ljuljaju. Ne mrze. Na selo, jer promet je strašan. Na selo, ako ne sagrade metro. Selo je lijepo ako uzgajaš lavandu...

Pročitaj više...

*** -  Pišeš li? - Pišem. - Što pišeš? Pišem svoje crvene nokte. Pišem grlo niz koje sam jutros pogurala jogurt sa žitaricama. Pišem svoj bazen u koji su se smjestili ljudi i njihove zgrade. Pišem izložbu koju nisam pogledala, a mogla sam. Pišem nonu pod čiju sam zaleđenu glavu stavila knjigu. Knjigu, zbog koje sam došla u ovaj grad. Pišem pa će biti.

Pročitaj više...