Naravno, nije moglo proći bez susreta, ovo moje bivstvovanje u Beogradu. Neki od tih susreta bili su dogovoreni i dugo čekani, uzbudljivi i reminiscentni, sve od prošlosti sazdani pa začinjeni iskricama sadašnjosti, neki susreti bili su slučajni (ukoliko bitne slučajnosti postoje), veseli i manje veseli, neki čak tegobni. Ali svi ti susreti potvrđivali su kako je pamćenje varljiv i prevrtljiv igrač, kako nam zna pomutiti vid ili pak razbistriti pogled, kako nam može razmještati uskladištene slike pa iz jednog albuma prebacivati ih u drugi i tada praviti nered.

No, kako je svaki i svačiji život općenito jedan veliki nered, u kojem čak i  naizgled smisleno i razumno posloženi dani u sebi nose zastrašujuću monotoniju sklada, koja se onda u nama zna preliti u novi nered, upravo ono što je rastrzano, ono što zapinje, pak čak i razdire, jest ono što nam potvrđuje da pulsiramo.

Ovo su samo natuknice susreta s prijateljima koji to još uvijek jesu i s onima s kojima prijateljstva opstaju u požutjelim omotnicama uspomena. Natuknice, jer prijatelji (pogotovo oni “stari” i ostarjeli) za sobom vuku duge i debele zajedničke priče koje se možda listaju tek pred konačan odlazak, ako za konačan odlazak ima vremena, ako nas konačan odlazak ne zaskoči iznebuha.

Goran Cvetković, moj dobri duh Beograda.

Gorana viđam svih ovih dvadeset godina otkada sam otišla iz Beograda. Viđam ga u Hrvatskoj, na “njegovoj” obali i na “mojoj”, gdje pečemo skuše na gradele, odlazimo na kazališne predstave ili naprosto sjedimo i razgovaramo. Viđam ga kad dođem u Beograd službeno i nakratko.

Kada je Goran “pobjegao” u Trst od ludila 1990-ih, a ja u Rijeku, čuli bismo se telefonom, jer ni on ni ja nismo imali novaca za povratnu autobusnu kartu Rijeka-Trst-Rijeka, odnosno Trst-Rijeka-Trst (90 kilometara u jednom smjeru) koja košta oko deset eura (u oba smjera). Ali, nešto iz sjećanja, nešto prateći štampu, nešto iz razgovora s “mojom” ekipom, znala sam manje-više što tko tih 1990-ih u Srbiji govori, ili ne govori, kako se tko ponaša, koga bi se moglo i trebalo prigrliti (zagrliti), s kim bi jednoga dana možda trebalo polemizirati, koga zauvijek prekrižiti.  Ipak, ne može se znati baš sve, pratiti sve.

Elem, ulazimo u zgradu Radio-Beograda u kojoj Goran radi više ne znam koliko desetljeća, a u kojoj sam ja provela dva. U susret nam dolazi čovjek poznatog mi lica, koje ne znam gdje da smjestim. Zaustavljamo se, uz smiješak razmjenjujemo nekoliko rečenica tipa: gdje si, kako živiš, hajde dobro, fino, a Goran Cvetković bez riječi se izmiče i čeka na dnu hodnika, okrenuvši nam leđa.  Shvaćam – nešto nije u redu.

Tko je to?

Dragan Babić, kaže Goran.

To nije “televizijski” Dragan Babić, šarmantan opozicionar koji je volio mnoge lijepe žene, pa tako i Liv Ullmann, jer tog Dragana Babića nisam zaboravila. To je onaj nekadašnji glavni urednik Drugog programa, shvaćam, koji je poslije štrajka Drugog programa Radio Beograda u aprilu 1992. kao štrajkbreher na prinudni odmor otjerao Anu Kotevsku, Svetlanu Lukić , “mog” Gorana i još neke i to zbog njihovih antimiloševićevskih aktivnosti. Duga priča koju pamtim.

“Taj Dragan Babić je od Miloševića dobio stan – a ja srčani udar”, rekao je Goran.

S pozdravljanjem i ćaskanjem još mi se jedan “kiks” dogodio, i to s Raškom Jovanovićem kojeg sam odmah poznala ali za kojeg nisam znala u kojim je novinama devedesetih objavljivao i na kojem je univerzitetu pod stare dane predavao, i koje je nepotrebne kompromise pravio, jer dok sam u foajeu Jugoslovenskog dramskog s njim razgovarala, Goran se opet izgubio. Ali nakon toga, kad god sam s Goranom, smiješim se samo onima kojima se Goran smiješi, a s kim ću se zagrliti i poljubiti, to već znam.

Nastavak slijedi.