Kad sam rekla da neću pričati o vranama, mislila sam na one vrane koje su se okupile iznad nečega što je plutalo na pučini mora pa je dva dana poslije, od srčanog udara, umro otac prijatelju. Kad sam rekla da neću pričati o vranama niti ih ikad više želim primijetiti, mislila sam na vrane koje su mjesecima graktale u onu ružnu zimu oko bolnice u kojoj su bez snova spavale umiruće djevojke. Mislila sam i na vranu koja je posrala jednog oca po nosu pa je cijelo popodne proveo u portunu čisteći natpis kojim je, kredom i velikim tiskanim slovima, pisalo da mu je kćer KURVA. A ona tek naučila da nikad nije letjela ptici u kljunu.

Te vrane nemaju veze s onom kojoj sam u ranom djetinjstvu spasila krilo pa je poljupcem otpratila u sivo nebo. Nemaju veze s ovima što grakću tu dolje, ispod mog privremenog stana. One nisu moje, niti je ovaj grad moj da na mene može baciti kletvu. Kletvu od šarenih govana što dolaze s nebesa i tek ponekad, potpuno izbirljivo, znače sreću.

Zamišljam da su u ovoj zgradi stolice pred ogledalima i upaljenim žaruljama zaposjeli muškarci i žene koji proriču budućnost. Koji kao da nemaju prezimena, samo imena koja svijetle u mraku. Ti muškarci i žene, vračari i vračare, saniraju ljude od povraćanja života. To čine klikom na komad elektronike, metalnim privjeskom koji se trese pod njihovim prstima ili kartama kupljenim u knjižari. Oni znaju da ljudima treba brzo rješenje, svaka minuta je dragocjena i svaka minuta košta. Ljudi koji povraćaju život rijetko dobro spavaju pa vračari i vračare samo za njih noću zasvijetle s televizora.

Po noći, vračare i vračari moraju izgledati dobro. Zato se uljepšavaju, a tako bi trebao izgledati svatko tko nema vidljivih problema. Pa tako i zgrade u naselju koje se zove Vračar.

Na samom početku ove tople jeseni, u naselju Vračar, jedan je četrdesetogodišnjak u parkiranom automobilu  počinio ubojstvo i pokušao samoubojstvo. Sumnja se na zločin zbog neuzvraćene ljubavi.

Njemu je Ljubav izletila iz pištolja njoj u usta pa na suknju. Bijeli Mercedes je sav bio u dekorativnoj boji  Valentinova (spiljskog čovjeka). Ljubav se prosula baš onako kako se prospu karte iz knjižare, a potom i riječi što kažu – To vam je sve Sudbina.

A ona nema društvo za uljepšavanje.

Vrijeme je skupih i lijepo zapakiranih pekmeza. Male su te staklene teglice. U njih ne stane žlica, u njih stanu jagoda – dvije. Otvaraju se za posebne prilike. Topli kruh, putar, jagoda – dvije, davanje otkaza na poslu. Topli kruh, putar, jagoda – dvije, kupnja diplome na fakultetu. Topli kruh, putar, jagoda – dvije, postavljanje gipsanog lava ispred kuće.

Topli kruh

putar

jagoda – dvije

naša glad

od čega li je?

Što kaže Pobjednik? Ništa, okrenuo nam je guzicu.

Djevojke koje u mom rodnom gradu prodaju ruže odjevene su pristojno, decentno. Ponekad izgledaju kao da su upravo održale konferenciju za novinare. Lijepe su.  Tihe su. Prilaze stolovima. Buketima mirisnog cvijeća stvaraju neugodnu atmosferu.

– Hoćete li kupiti ružu za mladu damu?

– .

U ovom gradu, dok uz kavu razgovaramo o stotinama djece što lutaju ulicama i nisu sigurna jesu li im očevi otputovali avionima u Njemačku, prilazi nam žena koja se stisnula u pranju i prodaje ruže iz nečijeg vrta. Vrlo škrtog vrta. Jedna ruža košta stopedeset, a stisnutoj ženi od toga pripadne trideset dinara. Za trideset dinara možeš pješke prijeći pola grada i kupiti kolačić sreće u kojemu piše:

OKO IDE GDJE HOĆE, ALI NOGA NIKADA.

Tako, s ružom u ruci, korača mladost u jednom, a starost u drugom gradu.

Autobusima, gradom stariji muškarci i žene ne žure. Nose očuvana bež odijela, stavljaju ruž na bezgranične usne. Uljudni zbog nekih drugih vremena, nikako zbog mirovine. U mirovini možeš kupiti lijekove, poneke dobiti na crvene ili žućkaste oči. Možeš kupiti malo vrhnja, malo mesa, ne i novo odijelo, a najlonke čuvaš isturpijanim noktima. Kažeš, hvala. Kažeš, doviđenja.

Na ponekim autobusnim postajama, rasvjetnim stupovima i zamračenim izlozima živi čovjek koji seli klavire. I onaj koji je napisao velikim štampanim slovima da buši rupe. Ovdje posluje onaj koji baca pljeskavice na pod kad mu se, uz njih, naruči i ketchup. Posluju i oni što prodaju Barbie lutkice bez ruku i ošišane kose, grafike s Gadafijevim likom. Pet stotina dinara cijene se sandale koje nisu na stopalima milosrdnice prešle Indiju uzduž i poprijeko, već u sebe spremile kišu i vjetar ovog velegrada. I koje možeš prisloniti na uho kao morske školjke.