S Vladislavom Felbabov diplomirala sam u julu 1968. Ispiti su se odvijali s više od mjesec dana zakašnjenja zbog studentskih demonstracija koje su se iz Evrope na beogradske ulice prelile 2. juna iako je povod za njih bio naizgled beznačajan. Sutradan je donesena odluka o općem štrajku Univerziteta u Beogradu, prekinuta su predavanja, a polaganje ispita je odloženo.

Ne znam gdje je tada bila Vladislava, ja sam nakon šestomjesečne pripreme diplomskog zaklopila knjige i uključila se u demonstracije.

Onda je nas petero iz generacije diplomiralo u prvom ponuđenom roku, negdje u julu 1968. Proslavili smo to skromno, uz tone ruske salate, kod Vladislave negdje na Novom Beogradu. I, razišli se.

Ipak, znala sam gdje Vladislava radi, na kojim sveučilištima predaje, znala sam ponešto i o njenom ličnom životu – sve to iz druge, treće ruke. Pitala sam. Ali koliko smo ipak malo jedni druge poznavali, shvatila sam sada, ovog decembra 2012., četrdeset i četiri godine kasnije, kad je Vladislava došla na moju novosadsku književnu večer u CK13.

Odgovarajući na pitanja moderatora Bojana Krivokapića, pokušala sam objasniti zašto u svojim knjigama govorim o zlu. O nemiru koji u mnogima izaziva ono što je drugačije, što se “ne uklapa” po svakojakim osnovama, o nemiru koji kroz povijest poprima toliko monstruozna obličja da završava doslovno fizičkom eliminacijom “remetilačkih faktora” od strane poludjelih društvenih i političkih skupina, uz prešutno odobravanje ili okretanje glave takozvanih tihih promatrača. O tome kako elementi fašizma i danas postoje u takozvanim demokratskim društvima i kako se sporo i teško iskorjenjuju. Onda se iz publike javila Vladislava.

            Mi ovdje sjedimo u Ulici vojvode Bojovića i pričamo o fašizmu, rekla je Vladislava, a u neposrednoj blizini, tu iza nas, u Ulici Svetozara Miletića od 21. do 23. januara 1942. odvijala se Novosadska racija u kojoj su Horthyjevi vojnici, mađarska policija i pripadnici Strelastih križeva ubili preko 1300 Novosađana i bacili ih u zaleđeni Dunav. Među njima su bili Sava Felbabov, najmlađi brat moga djeda kojeg su strijeljali na očigled mog strica Nemanje, a on je tada imao samo sedam godina.

            Poslije, Vladislava mi je pisala:  “U raciji je streljan i brat od

strica moga dede, takođe Sava Felbabov, i njegov sin Luka, kao i Savini (mog

deda strica) svi šegrti iz kovačnice čiji je bio vlasnik.  Povod Racije još uvek nije sasvim jasno dokučen i dokumentovan.”

             Također, Vladislava je rekla: “Ima o tome spomenik na obali Dunava, spiskovi žrtava još uvek su u radu.” I, poslala mi je Vladislava Felbabov knjižicu o Raciji “da malo više saznam”.

            Tako, još jednom potvrdilo se kako je čitava ta priča koju nam servira navodno potrošena i umorna povijest, zapravo živahna storija stare dame koja ne želi umrijeti. Koja trči za nama zlokobno mašući svojim sjećanjima. Kako je to otvorena jedna priča, nažalost besmrtna, sva sačinjena od ponavljanja.

            I kako se mnogi od nas dotičemo a da to ne znamo, da to ne želimo znati.

Sretno u 2013.

/kliknuti na link/

Naravno, nije moglo proći bez susreta, ovo moje bivstvovanje u Beogradu. Neki od tih susreta bili su dogovoreni i dugo čekani, uzbudljivi i reminiscentni, sve od prošlosti sazdani pa začinjeni iskricama sadašnjosti, neki susreti bili su slučajni (ukoliko bitne slučajnosti postoje), veseli i manje veseli, neki čak tegobni. Ali svi ti susreti potvrđivali su kako je pamćenje varljiv i prevrtljiv igrač, kako nam zna pomutiti vid ili pak razbistriti pogled, kako nam može razmještati uskladištene slike pa iz jednog albuma prebacivati ih u drugi i tada praviti nered.

No, kako je svaki i svačiji život općenito jedan veliki nered, u kojem čak i  naizgled smisleno i razumno posloženi dani u sebi nose zastrašujuću monotoniju sklada, koja se onda u nama zna preliti u novi nered, upravo ono što je rastrzano, ono što zapinje, pak čak i razdire, jest ono što nam potvrđuje da pulsiramo.

Ovo su samo natuknice susreta s prijateljima koji to još uvijek jesu i s onima s kojima prijateljstva opstaju u požutjelim omotnicama uspomena. Natuknice, jer prijatelji (pogotovo oni “stari” i ostarjeli) za sobom vuku duge i debele zajedničke priče koje se možda listaju tek pred konačan odlazak, ako za konačan odlazak ima vremena, ako nas konačan odlazak ne zaskoči iznebuha.

Goran Cvetković, moj dobri duh Beograda.

Gorana viđam svih ovih dvadeset godina otkada sam otišla iz Beograda. Viđam ga u Hrvatskoj, na “njegovoj” obali i na “mojoj”, gdje pečemo skuše na gradele, odlazimo na kazališne predstave ili naprosto sjedimo i razgovaramo. Viđam ga kad dođem u Beograd službeno i nakratko.

Kada je Goran “pobjegao” u Trst od ludila 1990-ih, a ja u Rijeku, čuli bismo se telefonom, jer ni on ni ja nismo imali novaca za povratnu autobusnu kartu Rijeka-Trst-Rijeka, odnosno Trst-Rijeka-Trst (90 kilometara u jednom smjeru) koja košta oko deset eura (u oba smjera). Ali, nešto iz sjećanja, nešto prateći štampu, nešto iz razgovora s “mojom” ekipom, znala sam manje-više što tko tih 1990-ih u Srbiji govori, ili ne govori, kako se tko ponaša, koga bi se moglo i trebalo prigrliti (zagrliti), s kim bi jednoga dana možda trebalo polemizirati, koga zauvijek prekrižiti.  Ipak, ne može se znati baš sve, pratiti sve.

Elem, ulazimo u zgradu Radio-Beograda u kojoj Goran radi više ne znam koliko desetljeća, a u kojoj sam ja provela dva. U susret nam dolazi čovjek poznatog mi lica, koje ne znam gdje da smjestim. Zaustavljamo se, uz smiješak razmjenjujemo nekoliko rečenica tipa: gdje si, kako živiš, hajde dobro, fino, a Goran Cvetković bez riječi se izmiče i čeka na dnu hodnika, okrenuvši nam leđa.  Shvaćam – nešto nije u redu.

Tko je to?

Dragan Babić, kaže Goran.

To nije “televizijski” Dragan Babić, šarmantan opozicionar koji je volio mnoge lijepe žene, pa tako i Liv Ullmann, jer tog Dragana Babića nisam zaboravila. To je onaj nekadašnji glavni urednik Drugog programa, shvaćam, koji je poslije štrajka Drugog programa Radio Beograda u aprilu 1992. kao štrajkbreher na prinudni odmor otjerao Anu Kotevsku, Svetlanu Lukić , “mog” Gorana i još neke i to zbog njihovih antimiloševićevskih aktivnosti. Duga priča koju pamtim.

“Taj Dragan Babić je od Miloševića dobio stan – a ja srčani udar”, rekao je Goran.

S pozdravljanjem i ćaskanjem još mi se jedan “kiks” dogodio, i to s Raškom Jovanovićem kojeg sam odmah poznala ali za kojeg nisam znala u kojim je novinama devedesetih objavljivao i na kojem je univerzitetu pod stare dane predavao, i koje je nepotrebne kompromise pravio, jer dok sam u foajeu Jugoslovenskog dramskog s njim razgovarala, Goran se opet izgubio. Ali nakon toga, kad god sam s Goranom, smiješim se samo onima kojima se Goran smiješi, a s kim ću se zagrliti i poljubiti, to već znam.

Nastavak slijedi.

Evo odlomka iz moje nedavno objavljene knjige Belladonna (Fraktura, Zaprešić 2012.) koji se u neku ruku uklapa i u ovaj jednomjesečni rezidencijalni boravak ovdje. Dakle:

Kad se raspadala Jugoslavija Andreas Ban iz Pariza vraća se u Beograd, a gdje bi. I dobiva otkaz. Kažu mu, sad si državni neprijatelj, Hrvat. To da je Hrvat ne smatra važnom činjenicom, ima svoje ime. Netko ipak o tome vodi računa. Andreas Ban glođe svoju ušteđevinu koja je ionako nikakva. Bliska prijateljstva se krune. Kolege postaju Šešeljevi simpatizeri. Andreas Ban luta ulicama, obilazi svoje grobove. Poznanici koji ga sreću čude se da je još uvijek tamo, u Beogradu. Zar nisi u Zengama? pitaju.

U Beogradu je odrastao, od svoje sedme godine Andreas Ban živio je u Beogradu, u Beogradu je diplomirao, iz Beograda je otišao u vojsku, u Skopje, Treća vojna oblast, kasarna Maršal Tito, VP 4466, iz Skopja se u Beograd vratio, u Beogradu se oženio, u Beogradu je sahranio svoju Elviru, pijanisticu Elviru koja na samrti kaže, Volim te kao da sam Madigan. Što je trebao uraditi? Ubiti se poput Sixtena Sparrea? I majku je u Beogradu sahranio, ona je rekla, Kad umrem vratite me u moj Split, u more. Nisu je vratili. Spalili su je, u redu, ali je nisu vratili, bila je gnjavaža. Sad se ona jeftina urna vjerojatno rastočila, izrešetana rupicama iz kojih sipi pepeo, iz kojih je Marisa u sićušnim zrncima odavno već otekla u zemlju. Zato je bor kupljen u saksiji za doček 1979., mali bor, borić, koji su zasadili uz majčino uzglavlje, danas velik, impozantan, moćan bor u čije korijenje urasta Marisa, laka, poput finog praha.

Dakle Andreas Ban iz Pariza dolazi u Beograd, vojna knjižica leži mu u Ministarstvu odbrane, u Beogradskom vojnom odseku, i on shvaća da im je sad na meti, da će ga pozvati ako ni zbog čega drugog, ono zbog malog istražnog razgovora, da bi ga iz Beograda mogli mobilizirati, da bi mu mogli reći, idi u Hrvatsku i oslobađaj Jugoslaviju. Mogli bi mu reći, slobodno ubijaj. Jedan od dvojice njegovih najbližih prijatelja, o, koliko zajedničkih partija preferansa, koliko odrađenih plivačkih takmičenja, koliko ispovijedi, ljubavnih avantura, kavanskih priča, koliko putovanja, podijeljenih intimnosti i tajni, taj njegov vjenčani kum čak, iz čuvene beogradske liječničke obitelji, i sam uspješan psihijatar, tada mu kaže, ništa se tu ne može, ako treba, nek’ se za domovinu gine.

Kad stiže u Hrvatsku početkom 1990-ih, kad zapravo dezertira, javljaju se silni problemi. Egzistencijalni, politički, jezični, ne bi on više o tome. Prije toga Andreas Ban svog devetogodišnjeg Lea preko Ljubljane (autobusom) šalje prijateljima u Rovinj, a on uplaćuje dvodnevni turistički aranžman za Budimpeštu iz koje se u Beograd više ne vraća.

Andreasa njegov prijatelj Bruno iz Budimpešte vozi do Maribora, odakle on uzima vlak za Hrvatsku. U Hrvatsku Andreas Ban stiže s jednom pidžamom, tri para gaćica, dvije košulje, toaletnim priborom i hiljadu petsto njemačkih maraka za početak stiješnjenog, okljaštrenog života.

Kad zagusti, kad mu zagusti iznutra, kad mu se nutrina zgusne, kad se stegne, tad Andreas Ban zapjeva Ich hab’ noch einen Koffer in – Belgrad, iako je to laž. Ako se pokaže da nakon dvadeset godina “tamo” ipak još uvijek čami neki “ostavljeni” kofer, neki mali komad kartonske bagaže, u njemu više nema bogzna što: dvije trule urne, Elvirina i Marisina, nešto pouzdanih adresa promijenjenih imena, nešto dodira koji se odmiču, mirisa koji se miješaju i pogleda koji se mute. Marlene Dietrich nije se vratila, samo je proletjela Berlinom. Kad to pjeva, tu pjesmu Ich hab’ noch einen Koffer in – Belgrad, Andreas Ban nakratko se smiri, pumpica mu ne treba.

Mene je kao rijeku

Surova epoha zaokrenula.

Život mi podmetnuše. Koritom drugim,

mimo onoga, on je potekao,

I ne znam više ni svoje obale.

O, koliko prizora propustih,

i zavjesa se bez mene dizala

i padala isto. Koliko prijatelja

svojih ne sretoh ni jednom u životu,

i koliko mi obrisa gradova

u očima mogu izazvati suze,

a znam jedan grad na svijetu

i opipom ću ga u snu pronaći.

Tvoja Ahmatova[i]

U Andreasu Banu a ni oko njega više ne teče, vrijeme je stasisa. Poput Joyceovih Dablinaca opružen je pod snježnim pokrivačem i samo što ne usni. Oni, ti Dablinci, tako paralizirani stalno se sjećaju, ne žive, sjećaju se monaha koji živi liježu u svoje mrtvačke sanduke, koji počivaju u životu, sjećaju se mrtvih koji drhte pod nanosima snijega. Tim sjećanjima napumpavaju svoje krte krvne žile. Andreas Ban ne želi više ni to. Svoju prošlost posložio je kao što se u najlon vreće ili u kovčege slaže dotrajala, iznošena odjeća. Katkad, doduše, pred očima mu zaiskre mlaki bljeskovi, klikovi, no kako mu vid sve više slabi, i oni se s vremenom gase, jedan po jedan, nečujno. Kako reče Pessoa? “U meni ništa sad ne može prekinuti – ništa.”

Sad će tri mjeseca kako se jednom tjedno javljam desetominutnim tekstom na Trećem programu Hrvatskog radija. Tamo nas petero govorimo uglavnom o onome što nas tišti, što tišti neke ljude oko nas, ne sve. Bila sam u Sarajevu mjesec dana, pa sam pisala o Sarajevu, sad sam ovdje, u Beogradu, pa sam mislila pisati o Beogradu. Međutim, Beograd je za mene posebna priča. Nakon trideset i osam godina života u njemu i onda nakon dvadeset godina izbivanja iz njega, činilo mi se da je ta priča beogradska neprolazna, sa svim lijepim i zapamtljivim poglavljima u njoj skrivenim, ali i s onim segmentima koje bi čovjek rado zaboravio, a ne ide. Međutim vrijeme čini svoje. Ili je čovjek posebna vrsta koja sjećanje umije zatrti, u najboljem slučaju modificirati, uljepšati ili postrahotiti, ovisi o čovjeku i o sjećanjima. Tako, za početak, evo početka mog izvještaja iz Beograda poslanog u zemlju Croatiju:

Ne mogu danas govoriti o Beogradu, kako sam obećala, jer tu sam tek dva dana, hladno je, još uvijek sniježi i tragovi koje sam namjeravala otkrivati, prekriveni su debelim slojem finog svjetlucavog praha.  Izmještena iz strogog centra, otišla sam u nabavku hrane i novina, posve elegantno, jer i ovdje na Novom Beogradu svud naokolo sijaset je arhitektonski modernih i svjetski opremljenih trgovačkih centara a atmosfera u njima veselo je pretpraznična: u foajeima baloni, klaunovi , predstave za djecu, tiha glazba, stručno i atraktivno uređeni izlozi i roba odasvud. Mogla bih biti bilo gdje na kapitalističkom Zapadu ili tranzicijskom Istoku.  To što od ispod tutnji, to što je prekriveno, kao i u Hrvatskoj, užas je samo za osjetljive uši. A novine, kad bi se izbacili njihovi nazivi i, u pojedinim listovima za većinu Hrvata, uslijed vlastite ignorancije i predrasuda,  iritantno ćirilično pismo, novine – donose manje-više slične vijesti. Lokalne novine, baš poput onih hrvatskih, obiluju lokalnim vijestima: “Ukida se dežurna stomatologija”, “Proradio semafor u Veterniku”, “Izložba dječjih radova”, “Od danas klizanje na Štrandu”,  pa, vijesti o nestanku struje i vode u pojedinim ulicama, i one o vjenčanjima, rođenjima i smrtima.  Takozvane “velike” novine pišu o tome kako “Srbija pripada Evropi i ide ka Evropi”, o “ulaganju u industriju i u luke”, o Zakonu o javnim nabavama, o izgradnji Južnog toka, o nezaposlenosti i o “srpskoj poljoprivredi na niskim granama”.  Tu su, naravno, i politički komentari koji se bave uglavnom međustranačkim prepucavanjima. Jedino, za razliku od hrvatskih, većina srpskih novina ima što cenzuriranih, što ne, što selektivnih što ne, ali relativno mnogo posebnih priloga iz svih oblasti kulture.

To je otišlo u Zagreb.

Sad, ovdje na Novom Beogradu osjećam se savršeno izvan Beograda. Na Novi Beograd jedva da sam odlazila i kad sam živjela u Beogradu. Pa sad, kao da sam u nekom nepoznatom inozemstvu. Mala bojazan pojavila se kad sam krenula tamo, prema ulicama kojima sam špartala godinama, prema izlozima koje sam gledala i trgovinama u kojima sam kupovala. Prema restoranima u koje sam svraćala, u kojima sam katkada i bančila. Prošlo je dobro. Prvo, snijeg i bljuzgavica transformirali su krajolik. Ulice nose druge nazive, dućani su promijenili namjenu i vlasnike, neki su nestali. S obzirom na snijeg koji je padao i na prometni kaos, bilo je malo šanse da sretnem neko poznato lice. A i mnoga poznata lica nestala su ne samo iz mog života, nego iz života općenito.

Nisam se mogla sjetiti gdje bih na potezu od Slavije do tadašnjeg Radio-Beograda (u kojem sam sakupila dvadeset i pet godina radnoga staža) mogla naći neku zatvorenu trafiku da ne stojim na snijegu, da ne kisnem, dok među eurima i kunama tražim dinare za nadopunu kredita na mobilnom telefonu. To me je utješilo.

Iako je ta ledena šetnja od Slavije do Makedonske bila epifanijska, prošla je bezbolno, bila je rasterećujuća. Upravo zbog nepoznanosti koje su iskakale preda me. Čak sam poslije sa Sašom Ćirićem otišla na kavu ne u “Šumatovac” (koji je, uzgred, bio prazan), nego u kafić do – koji prije dvadeset godina tamo nije postojao. Dvije Mini Maxi 🙂 samoposluge, jedna na uglu Lole Ribara, druga na uglu Hilendarske, također ranije nisu postojale. Banka u Lole Ribara, preko puta Radija bila je Ljubljanska banka, 1990. ili 1991. hitro preimenovana u Slavija banku iz koje sam podigla neki devizni sitniš i zatvorila račun, a šalterska službenica pitala me je: Zašto baš sada, drugarice, kad mnogi upravo u tu Slavija banku deponiraju svoj novac. Ja sam rekla, Upravo zato. Iza leđa bankovnih službenica zidovi su bili oblijepljeni posterima s kojih je Slobodan Milošević pratio što se događa, tko ulazi i izlazi i što tko govori. Ja sam pitala, što će vam toliki posteri ovdje, toliko nije ni Tita bilo svuda, onda je ušao Moma Kapor. Ciao, Dašo, rekao je Moma Kapor, a ja sam rekla, sram te bilo Momo, pričaš grozne stvari. Onda se Kapor obratio šalterskim službenicama i uz kiseli osmijeh kazao: Ona se šali. Ja sam rekla, uopće se ne šalim i otišla.

Na putu za Radio prolazim pored Robne kuće Beograd u kojoj sam 1990. kupila sve slovensko što se moglo kupiti: mašinu za pranje rublja (Gorenje), mlin za kavu (Gorenje), sokovnik (Gorenje), baloner (Mura design), i tako dalje, ni za kakve novce, jer, kad su takozvani Miloševićevći negdje u jesen 1989. krenuli “izvoziti revoluciju” u Sloveniju i Hrvatsku kako bi srušili rukovodstava tih republika, Slovenija je zabranila dolazak ratobornih Srba i Crnogoraca s Kosova i zatvorila granicu za srpske demonstrante, na što su ovi ostali zabezeknuti i uvrijeđeni. E, tada je Srbija krenula u bojkot slovenske robe i u ekonomsku blokadu Slovenije, pa je ta roba prodavana budzašto jer je domoljubni Srbi nisu željeli kupovati. Moja mašina za pranje rublja danas je zamijenjena novom, kavu kupujem mljevenu, a i baloner se ofucao. Znači, dio te prošlosti nestao je. Kako danas iznutra izgleda Robna kuća Beograd, ne zanima me baš.

O ulasku u tu nekada “moju” kuću, radijsku, drugom zgodom. Možda.