Sve je petnaest minuta od bilo kuda. Ništa nije pet. Promet je, kažu, strašan. Žele otići, napustiti promet. Kad god izađem iz stana, nemam ideju gdje ću biti i koliko će mi za to trebati prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
U šalicama kave deseci razgovora. Polemike sa sjećanjima, dijagnozama i prognozama. S mlijekom ili bez, i ovdje žive ljudi koji su se umorili od razgovora. Ispod mog balkona, dolje na asfaltu, baka u kolicima ogrnuta dekom. Djeca se ljuljaju. Ne mrze.
Na selo, jer promet je strašan. Na selo, ako ne sagrade metro.
Selo je lijepo ako uzgajaš lavandu i za druge. U suprotnom, samo će tvoja kuća mirisati na zahod. No, ako kapneš nekoliko kapi ulja lavande na jastuk, dobro ćeš spavati.
Bitno je da čovjek dobro spava. I da u snu puno ne priča.
Bijeli bicikl je tek dekoracija.
Dopada mi se! Selo i grad, rutina, promet, guzva, asfalt i lavanda… samo, manje price…