blog

Ambasadori volje

Autobusima, gradom stariji muškarci i žene ne žure. Nose očuvana bež odijela, stavljaju ruž na bezgranične usne. Uljudni zbog nekih drugih vremena, nikako zbog mirovine. U mirovini možeš kupiti lijekove, poneke dobiti na crvene ili žućkaste oči. Možeš kupiti malo vrhnja, malo mesa, ne i novo odijelo, a najlonke čuvaš isturpijanim noktima. Kažeš, hvala. Kažeš, doviđenja.

Na ponekim autobusnim postajama, rasvjetnim stupovima i zamračenim izlozima živi čovjek koji seli klavire. I onaj koji je napisao velikim štampanim slovima da buši rupe. Ovdje posluje onaj koji baca pljeskavice na pod kad mu se, uz njih, naruči i ketchup. Posluju i oni što prodaju Barbie lutkice bez ruku i ošišane kose, grafike s Gadafijevim likom. Pet stotina dinara cijene se sandale koje nisu na stopalima milosrdnice prešle Indiju uzduž i poprijeko, već u sebe spremile kišu i vjetar ovog velegrada. I koje možeš prisloniti na uho kao morske školjke.