blog

O vranama

Kad sam rekla da neću pričati o vranama, mislila sam na one vrane koje su se okupile iznad nečega što je plutalo na pučini mora pa je dva dana poslije, od srčanog udara, umro otac prijatelju. Kad sam rekla da neću pričati o vranama niti ih ikad više želim primijetiti, mislila sam na vrane koje su mjesecima graktale u onu ružnu zimu oko bolnice u kojoj su bez snova spavale umiruće djevojke. Mislila sam i na vranu koja je posrala jednog oca po nosu pa je cijelo popodne proveo u portunu čisteći natpis kojim je, kredom i velikim tiskanim slovima, pisalo da mu je kćer KURVA. A ona tek naučila da nikad nije letjela ptici u kljunu.

Te vrane nemaju veze s onom kojoj sam u ranom djetinjstvu spasila krilo pa je poljupcem otpratila u sivo nebo. Nemaju veze s ovima što grakću tu dolje, ispod mog privremenog stana. One nisu moje, niti je ovaj grad moj da na mene može baciti kletvu. Kletvu od šarenih govana što dolaze s nebesa i tek ponekad, potpuno izbirljivo, znače sreću.