blog

Ich habe einen Koffer in –

Evo odlomka iz moje nedavno objavljene knjige Belladonna (Fraktura, Zaprešić 2012.) koji se u neku ruku uklapa i u ovaj jednomjesečni rezidencijalni boravak ovdje. Dakle:

Kad se raspadala Jugoslavija Andreas Ban iz Pariza vraća se u Beograd, a gdje bi. I dobiva otkaz. Kažu mu, sad si državni neprijatelj, Hrvat. To da je Hrvat ne smatra važnom činjenicom, ima svoje ime. Netko ipak o tome vodi računa. Andreas Ban glođe svoju ušteđevinu koja je ionako nikakva. Bliska prijateljstva se krune. Kolege postaju Šešeljevi simpatizeri. Andreas Ban luta ulicama, obilazi svoje grobove. Poznanici koji ga sreću čude se da je još uvijek tamo, u Beogradu. Zar nisi u Zengama? pitaju.

U Beogradu je odrastao, od svoje sedme godine Andreas Ban živio je u Beogradu, u Beogradu je diplomirao, iz Beograda je otišao u vojsku, u Skopje, Treća vojna oblast, kasarna Maršal Tito, VP 4466, iz Skopja se u Beograd vratio, u Beogradu se oženio, u Beogradu je sahranio svoju Elviru, pijanisticu Elviru koja na samrti kaže, Volim te kao da sam Madigan. Što je trebao uraditi? Ubiti se poput Sixtena Sparrea? I majku je u Beogradu sahranio, ona je rekla, Kad umrem vratite me u moj Split, u more. Nisu je vratili. Spalili su je, u redu, ali je nisu vratili, bila je gnjavaža. Sad se ona jeftina urna vjerojatno rastočila, izrešetana rupicama iz kojih sipi pepeo, iz kojih je Marisa u sićušnim zrncima odavno već otekla u zemlju. Zato je bor kupljen u saksiji za doček 1979., mali bor, borić, koji su zasadili uz majčino uzglavlje, danas velik, impozantan, moćan bor u čije korijenje urasta Marisa, laka, poput finog praha.

Dakle Andreas Ban iz Pariza dolazi u Beograd, vojna knjižica leži mu u Ministarstvu odbrane, u Beogradskom vojnom odseku, i on shvaća da im je sad na meti, da će ga pozvati ako ni zbog čega drugog, ono zbog malog istražnog razgovora, da bi ga iz Beograda mogli mobilizirati, da bi mu mogli reći, idi u Hrvatsku i oslobađaj Jugoslaviju. Mogli bi mu reći, slobodno ubijaj. Jedan od dvojice njegovih najbližih prijatelja, o, koliko zajedničkih partija preferansa, koliko odrađenih plivačkih takmičenja, koliko ispovijedi, ljubavnih avantura, kavanskih priča, koliko putovanja, podijeljenih intimnosti i tajni, taj njegov vjenčani kum čak, iz čuvene beogradske liječničke obitelji, i sam uspješan psihijatar, tada mu kaže, ništa se tu ne može, ako treba, nek’ se za domovinu gine.

Kad stiže u Hrvatsku početkom 1990-ih, kad zapravo dezertira, javljaju se silni problemi. Egzistencijalni, politički, jezični, ne bi on više o tome. Prije toga Andreas Ban svog devetogodišnjeg Lea preko Ljubljane (autobusom) šalje prijateljima u Rovinj, a on uplaćuje dvodnevni turistički aranžman za Budimpeštu iz koje se u Beograd više ne vraća.

Andreasa njegov prijatelj Bruno iz Budimpešte vozi do Maribora, odakle on uzima vlak za Hrvatsku. U Hrvatsku Andreas Ban stiže s jednom pidžamom, tri para gaćica, dvije košulje, toaletnim priborom i hiljadu petsto njemačkih maraka za početak stiješnjenog, okljaštrenog života.

Kad zagusti, kad mu zagusti iznutra, kad mu se nutrina zgusne, kad se stegne, tad Andreas Ban zapjeva Ich hab’ noch einen Koffer in – Belgrad, iako je to laž. Ako se pokaže da nakon dvadeset godina “tamo” ipak još uvijek čami neki “ostavljeni” kofer, neki mali komad kartonske bagaže, u njemu više nema bogzna što: dvije trule urne, Elvirina i Marisina, nešto pouzdanih adresa promijenjenih imena, nešto dodira koji se odmiču, mirisa koji se miješaju i pogleda koji se mute. Marlene Dietrich nije se vratila, samo je proletjela Berlinom. Kad to pjeva, tu pjesmu Ich hab’ noch einen Koffer in – Belgrad, Andreas Ban nakratko se smiri, pumpica mu ne treba.

Mene je kao rijeku

Surova epoha zaokrenula.

Život mi podmetnuše. Koritom drugim,

mimo onoga, on je potekao,

I ne znam više ni svoje obale.

O, koliko prizora propustih,

i zavjesa se bez mene dizala

i padala isto. Koliko prijatelja

svojih ne sretoh ni jednom u životu,

i koliko mi obrisa gradova

u očima mogu izazvati suze,

a znam jedan grad na svijetu

i opipom ću ga u snu pronaći.

Tvoja Ahmatova[i]

U Andreasu Banu a ni oko njega više ne teče, vrijeme je stasisa. Poput Joyceovih Dablinaca opružen je pod snježnim pokrivačem i samo što ne usni. Oni, ti Dablinci, tako paralizirani stalno se sjećaju, ne žive, sjećaju se monaha koji živi liježu u svoje mrtvačke sanduke, koji počivaju u životu, sjećaju se mrtvih koji drhte pod nanosima snijega. Tim sjećanjima napumpavaju svoje krte krvne žile. Andreas Ban ne želi više ni to. Svoju prošlost posložio je kao što se u najlon vreće ili u kovčege slaže dotrajala, iznošena odjeća. Katkad, doduše, pred očima mu zaiskre mlaki bljeskovi, klikovi, no kako mu vid sve više slabi, i oni se s vremenom gase, jedan po jedan, nečujno. Kako reče Pessoa? “U meni ništa sad ne može prekinuti – ništa.”

Ich hab’ noch einen Koffer in –

 

Andreas Ban posljednji put odlazi u Beograd 27. oktobra 2011. Nakon dvadeset godina pozvan je, službeno i prijateljski.

Idem po svoj život, piše Leu. Dolazim po svoj život, javlja prijateljima.

*14. maj 1992., 8.00. U stanu više nema nijednog predmeta. Samo zakucani drveni sanduci i zalijepljene kartonske kutije u kojima se sabijene i bez zraka gužvaju nekada snažne godine. Ostaju sivocrni obrisi na zidovima, tamo gdje su visjele slike. Dvije plastične vješalice na podu. Ugrađene police za knjige, prazne. Spuštene rolete. Mrak. *

*Žuti mačak Ivo (Je l’ tvoj mačak Hrvat?, pitaju Lea šestogodišnje blizanke), poklonjen je Lebovićima, Zlati i Đorđu, koji ubrzo potom odlaze za Izrael. Bez Iva. *

* Andreas Ban pretrčava autoput do policijske stanice, odjavljuje boravak. Zašto idete u Reku? pita službenica. U Rijeku, kaže.

*Susjedi dolaze i plaču. Što plačete, kaže Andreas Ban, dok Leo skuplja komšijsko đubre prethodne noći bačeno pred njihova ulazna vrata. Evo vam naše cvijeće, susjedima kaže Andreas Ban. Poslije nisu kupovali sadnice, Andreas i Leo. U stanu dvadeset godina nema nijedne saksije. *

* Leo u trećem osnovne. Tvoj otac piše za novine, stani pred razred i pročitaj ovaj njegov tekst, kaže Leu učiteljica Nada Milošević. Leo čita, Leo je mali, ima osam godina. Vidite, deco, Leov tata je neprijatelj naroda, kaže učiteljica Nada Milošević, Leov tata je državni neprijatelj. *

*Na kliniku donosi čokoladnu tortu za “oproštaj“. Direktor klinike kaže: Dobro je što ideš, ti voliš more. Kolegica kaže: Dobro je što idete, na licu vam se vidi da niste Srbin. Jedan kolega pušta suzu: Jesam li ja doprineo tvom odlasku? Prije toga neki za njega govore, onaj ustaša Ban. Tortu odnosi pacijentima. *

*Rekao je, Doći ću u Beograd kad padne Milošević. Tad odsjeda u hotelu. To je posve bolesno. Sreće ljude koji se žele ljubiti, ali ne dolazi u obzir. Sreće prijatelje, jedni drugima padaju u zagrljaj. Kao da nisam otišao, kaže Andreas Ban. Odlazi na groblje. Elviri i majci donosi mimoze. Onda se blenda zatvara. *

Ponovno se smračuje. Vraća se u nervoznu Hrvatsku.

Neki ljudi iz Beograda dolaze u Croatiju, pa kontakti djeluju neprekinuti. Kao da žive po starom. Viđa glumce, pisce, redatelje, liječnike, slikare, kolege, među njima i bliske, s nekima kupuje sandale i garderobu za njihove supruge. Neki mu ljudi nedostaju. Bilo je mnogo osoba u prethodnom životu. S nekima se dopisivao, sad odustaje. S nekima se još uvijek viđa, ljeti, peku skuše na gradele. Plivaju. Ljekoviti mali susreti, premda besmisleni – pothranjuju iluziju o neprotjecanju vremena. Ovdje ima malo bliskih, jako malo.

Dva-tri puta Andreas Ban bio je u Beogradu – uvijek nakratko, na brzinu. To je ništa. Jednog oktobra, nerazumno ljetnog, s nekim finim umornim ljudima svraća u kafanu Čubura, tamo u Pejtonu, kad u bašti sjedi Brana Crnčević. Opušten i otromboljen. Andreas Ban odmah želi otići, Ovo je too much, kaže. Pravi se da ga ne vidiš, odvraćaju ga prijatelji. Miša mu donosi svoje nove knjige o Rovinju, sljedećeg ljeta umire.

Ne može se sjetiti koja je ulica Kolarčeva. To ga uzrujava ali istovremeno djeluje oslobađajuće.

Leo se “vraća” u Beograd nakon šesnaest godina. Telefonira Andreasu i kaže, Stalno mi se plače. Onda snima dokumentarni film koji se zove Moj Beograd. Tužan ali opor film. Čvrst mali film, nimalo patetičan.

Kad dolaze u Hrvatsku, Leovi vršnjaci govore mu, Ban je srpsko prezime. Naravno da nije. Leo ga pita, Je li Ban srpsko prezime, a Andreas šuti, ne kaže ništa.

Nedavno su s tavana donijeli Leove dječje knjige. Leo otvara Grčke mitove i kaže, Pogledaj, ovo mi je u Beogradu poklonio Nebojša za osmi rođendan. Pogledaj, posvetu sam prekrio velikim naljepnicama, kaže Leo. Posveta je ispisana ćirilicom, kaže i smije se. Andreasu Banu nije smiješno. Želudac mu se stegne. Tad prvi put ugleda Leov strah, onaj od prije dvadeset godina.

 

* U Beograd Andreas Ban odlazi i u maju 2010. Na manje od dva dana. Nema vremena nizašto. Na putu za službeni sastanak šeće od Kalemegdana do Trga Marksa i Engelsa (koji se, zna on, tako više ne zove) i čudi se silnom drveću što na tom trgu raste. Sreće Gorana Markovića pa jedno drugom kažu ciao, kao da se viđaju često. Početkom decembra 2008. u Puli Andreas Ban gleda Goranovu Turneju. Tada mu Goran poklanja svoje Male tajne, a kako ga otada nije vidio, želi mu nešto reći o toj njegovoj dirljivoj kronici s posvetom: Andreasu, posle toliko vremena, za godine koje stižu. To s vremenom pokazalo se kao ozbiljna zavrzlama. To istjecanje bušnog, izrešetanog vremena. *

*Prolazi nekim ulicama i sjeti se brojeva kuća u kojima su stanovali prijatelji, 7. jula 51, ali ta ulica više ne postoji. Tadeuša Košćuškog 16. Tamo više nema Zagorke, umrla je.

U bivšem hotelu “Toplice” sastaje se s Ognjenom. Ognjen jede jagnjeću čorbu, Andreas se nalijeva coca-colom jer sve to vrijeme u Beogradu boli ga želudac. Obojica su sijedi. Pričaju malo. *

*Ima strašno oronulih fasada. U prizemlju tih oronulih, boginjavih zgrada nalaze se otmjene trgovine s robom poznatih svjetskih marki. U Dobračinoj nema kipa Dječaka s Čukur-česme, nestao je. Ostao je prazan postament. Taj kip djelo je strica Andreasove bake, Splićanina Paška Paskoja Vučetića (1871.-1925.) koji iz Splita prvo odlazi u Trst na umjetničko-zanatsku školu Nordio, potom u Veneciju na Akademiju, pa na Minhensku akademiju, pa opet u Trst gdje radi s Rendićem i na koncu završava u Beogradu u naručju izvjesne Marije s kojom sad zagrljen leži na Novom groblju, tamo gdje smještaju Andreasovu majku. Elvira je na drugom mjestu. Za Hrvate, Paško Vučetić značajan je hrvatski slikar, za Srbe, Paskoje Vučetić nezaobilazan je srpski umjetnik. Na Kalemegdanu je tako, četiri godine nakon što je osvojio prvu nagradu na natječaju, 1913. postavljen njegov spomenik Karađorđu. Ali, spomenik je srušen već 1916. tokom austrijske okupacije Beograda, pod izgovorom da je u toku borbi bio oštećen. Danas se na tom mjestu nalazi Meštrovićev Spomenik zahvalnosti Francuskoj.

Na grobu u kojem leži i Andreasova majka Marisa postoji još jedan Paškov Dječak s vrčem. Cvijeta mu javlja da se klima, da su i njega pokušali skinuti i odnijeti u rezalište za “honorar” od pedeset eura. Slike Paška Vučetića vise u Narodnom muzeju grada Beograda, ima ih po galerijama, prodaju se na aukcijama. Trebale bi visjeti u Splitu.

Te fasade beogradske potpuno su ga razbucale, Andreasa Bana. Beograd kao starac. Starac-izdajnik. Dok tapka njegovim ulicama osjeća se kao Arsenije Njegovan, kao “čovek koji jede smrt”, kojega jede smrt. U Hrvatskoj po pitanju Beograda Andreas Ban gotovo da nema sugovornika, svega pet-šest. Nedovoljno za izlječenje. S ostalima, mnogi nesporazumi, Beogradi im se razilaze u slici, u vremenu, u punoći. Još uvijek, kad nije u Rijeci a želi reći da mu je u njoj nešto ostalo, Andreas Ban kaže, Tamo mi je – u Beogradu. Valjda u onom koferu u kojemu to što “je tamo” uopće tamo nije. Ta podvala koju mu podmeću jezik i um iritira ga ali i veseli. To, što se taj tatouage teško briše.

Ne kupuje kajmak, tada u Beogradu 2010., ostali iz grupe koji ne žive u Srbiji – kupuju ga, nose kućama, u Hrvatsku. Adoracije bez pokrića. Bez spona.

U sebi Andreas Ban nosi nivoe i nivoe Beograda. Od obdaništa u Užičkoj, preko osnovne škole i brkate učiteljice Branke koja mu ne dopušta pisati lijevom rukom (a on ipak piše) i Prve beogradske gimnazije, do fakulteta, preko izdavačkih kuća i redakcija, do zubara i liječnika, psihologa, slikara i kipara, arhitekata i vodoinstalatera. Do Ksenije Anastasijević s kojom nedavno vodi mučan razgovor nakon što Bogdan Bogdanović umire. Prije četiri godine Bogdan u Beču pita Lea, Kako se vi, mladi gospodine, osjećate naspram romantizma?

Nitko sa mnom nije tako pametno razgovarao, kaže Leo.

Trideset i osam godina. Ipak. *

*Ruševine generalštaba i dalje krase Ulicu kneza Miloša. Ali kipa Borisa Kidriča nema. Bio je to golemi kip, na platou ispod Ulice Narodnog fronta, blizu zgrade u kojoj je stanovala Marijetka Kidrič koja nevjerojatno sliči svome ocu. Ni Marijetke Kidrič u Beogradu više nema. Kad je Beograd bombardiran zvao ga je Erik i pitao kako se po tom pitanju ponašaju Hrvati.

Nikako, rekao mu je. Ne plešu kolo.

Erik je rekao, U Beogradu je strašno.

Ima li struje, ima li vode, ima li hrane, pita Andreas Erika. Pita ga zna li koliko je trajala opsada Sarajeva? Zna li da su Sarajlije zimi vršili nuždu u plastične kese čiji bi se sadržaj prvo zaledio, a onda se s dolaskom proljeća krenuo odmrzavati. Kad je pao Vukovar, Erik je rekao, Neka, mamu im njihovu. Čiju? Prije tog ipak malog bombardiranja Beograda, Milošević & co. u Rambouilletu prebirali su po tipkama klavira i naručivali boce skupog vina, a svijet je čekao. Trebao bi zaboraviti.

Rijetko kad govorio je “sijalica”. Na voždovačkoj pijaci 1991. traži žarulje, Imate li žarulje? pita. Prodavač mu kaže, Mrš!

Andreas Ban nije Marlene Dietrich. Nema tako lijepe noge i još je živ. Nema se kamo vratiti. Nema se gdje ukorijeniti. Ostaje mu jezik. Miš-maš jezika koji ga isključuje, kojim se isključuje. Koji ga “odaje”, kojim se “odaje”. Prije neki dan jedno mlado čeljade upita ga, Što znači “zort”?

Ne znaju ni što znači “lenger”.

Dolaze novi ljudi, s kraćim sjećanjem. Možda će zrakom strujati manje krezubih emocija. Ali, za Andreasa Bana to je mala utjeha. Prošao voz. I on pod njim, pod tim vlakom, sad leži nepomično. Zgažen. *

Ipak, Beograd se nekako završio, ipak. Nakon tog posljednjeg odlaska, Andreas Ban reče svojoj sestri, Više ne sanjam Beograd. Dvadeset godina sanjam Beograd, sad sam prestao. Izgleda da je s Beogradom konačno gotovo. I sad, što će sad sanjati Andreas Ban?