blog

Susreti (2)

S Vladislavom Felbabov diplomirala sam u julu 1968. Ispiti su se odvijali s više od mjesec dana zakašnjenja zbog studentskih demonstracija koje su se iz Evrope na beogradske ulice prelile 2. juna iako je povod za njih bio naizgled beznačajan. Sutradan je donesena odluka o općem štrajku Univerziteta u Beogradu, prekinuta su predavanja, a polaganje ispita je odloženo.

Ne znam gdje je tada bila Vladislava, ja sam nakon šestomjesečne pripreme diplomskog zaklopila knjige i uključila se u demonstracije.

Onda je nas petero iz generacije diplomiralo u prvom ponuđenom roku, negdje u julu 1968. Proslavili smo to skromno, uz tone ruske salate, kod Vladislave negdje na Novom Beogradu. I, razišli se.

Ipak, znala sam gdje Vladislava radi, na kojim sveučilištima predaje, znala sam ponešto i o njenom ličnom životu – sve to iz druge, treće ruke. Pitala sam. Ali koliko smo ipak malo jedni druge poznavali, shvatila sam sada, ovog decembra 2012., četrdeset i četiri godine kasnije, kad je Vladislava došla na moju novosadsku književnu večer u CK13.

Odgovarajući na pitanja moderatora Bojana Krivokapića, pokušala sam objasniti zašto u svojim knjigama govorim o zlu. O nemiru koji u mnogima izaziva ono što je drugačije, što se “ne uklapa” po svakojakim osnovama, o nemiru koji kroz povijest poprima toliko monstruozna obličja da završava doslovno fizičkom eliminacijom “remetilačkih faktora” od strane poludjelih društvenih i političkih skupina, uz prešutno odobravanje ili okretanje glave takozvanih tihih promatrača. O tome kako elementi fašizma i danas postoje u takozvanim demokratskim društvima i kako se sporo i teško iskorjenjuju. Onda se iz publike javila Vladislava.

            Mi ovdje sjedimo u Ulici vojvode Bojovića i pričamo o fašizmu, rekla je Vladislava, a u neposrednoj blizini, tu iza nas, u Ulici Svetozara Miletića od 21. do 23. januara 1942. odvijala se Novosadska racija u kojoj su Horthyjevi vojnici, mađarska policija i pripadnici Strelastih križeva ubili preko 1300 Novosađana i bacili ih u zaleđeni Dunav. Među njima su bili Sava Felbabov, najmlađi brat moga djeda kojeg su strijeljali na očigled mog strica Nemanje, a on je tada imao samo sedam godina.

            Poslije, Vladislava mi je pisala:  “U raciji je streljan i brat od

strica moga dede, takođe Sava Felbabov, i njegov sin Luka, kao i Savini (mog

deda strica) svi šegrti iz kovačnice čiji je bio vlasnik.  Povod Racije još uvek nije sasvim jasno dokučen i dokumentovan.”

             Također, Vladislava je rekla: “Ima o tome spomenik na obali Dunava, spiskovi žrtava još uvek su u radu.” I, poslala mi je Vladislava Felbabov knjižicu o Raciji “da malo više saznam”.

            Tako, još jednom potvrdilo se kako je čitava ta priča koju nam servira navodno potrošena i umorna povijest, zapravo živahna storija stare dame koja ne želi umrijeti. Koja trči za nama zlokobno mašući svojim sjećanjima. Kako je to otvorena jedna priča, nažalost besmrtna, sva sačinjena od ponavljanja.

            I kako se mnogi od nas dotičemo a da to ne znamo, da to ne želimo znati.