blog

Naši glavni gradovi

Moj prvi susret sa postratnim Beogradom datira iz januara 2000, kada je za mnoge od današnjih „obožavatelja“ ovog grada on bio zabranjena zona, jer su ga mrzili i smatrali isključivo glavnim gradom srpskih fašista. Uglavnom su tako mislili oni mudri pisci / novinari iz epruvete, koji nikad nisu stekli značajnije životno iskustvo. Prvi osjećaj je bila euforija zbog toga što je Knez Mihajlova ulica puna knjižara. Bilo ih je više nego na Baščaršiji ćevabdžinica, i bile su nevjerovatno jeftine. Kupio sam oko tridesetak knjiga za sumu manju od današnjih stotinu KM. Euforiju oko kupovine novih novcatih knjiga smijenio je osjećaj sveopšte bijede i propadanja na koje smo nailazili. Šverceri devizama su nicali na svakom ćošku javljajući se karakterističnim piskom kroz zube. Obični ljudi su prodavali intimne stvari duž Knez Mihajlove. U užem centru grada nije se moglo vidjeti ništa novo sagrađeno, ni jedan jedini izlog nije pripadao ovom vremenu. Sve materijalno je bilo iz vremena socijalističke Jugoslavije. Cijeli grad je bio konzervirani vremeplov koji vas je po želji mogao odvesti u bilo koju godinu stabilnih osamdesetih. Grad je bio zanavijek konzerviran u 1988. Zato je bilo teško othrvati se toj bujici jugonostalgičnih emocija, jer gdje god si pogledao vidio si stvari nalik onima koje si nepovratno izgubio, a ovdje su one bile dio svakodnevnice. Ovaj grad je nama tada bio proteza – ersatz za našu spepeljenu prošlost. Zato ga je bilo lako prihvatiti srcu, bez obzira na sve zlo koje je iz njega došlo. Kako zaboraviti tabakeru s posvetom koju neko prodaje na ulici. Pamtim ime žene kojoj je poklonjena, i muškarca koji je u potpisu. Možda je tabakera ukradena, možda ništa nije toliko romantično, ali mi se urezalo u sjećanje. Beograd je tada bio distopijski grad. U njemu se prošlost obrnula i postala sadašnjost, a budućnost je obećavala još mračniju sliku grada. Ulična stvarnost je premašivala ogoljenost postapokalitičnog grada. Ta prljavština je morala biti zemlja crnica iz koje će narasti nešto novo, pa barem u umjetnosti. U zraku su ordinirali duhovi inspiracije za onog ko dolazi sa strane. Zamislite kakav je to grad bio prije dvanaest i po godina kada je srušeno (u svim smislovima) Sarajevo tada za njega izgledalo kao balkanski New York.

Dok ovo pišem Beograd ima sasvim drugo lice. Iz one stare crnice nikao je novi grad. Ni traga od prljavštine i zapuštenosti koja vas je pogađala u mozak kao dobar spid. Čistoća i infrastrukturna sređenost ovog grada ni u čemu ne zaostaje za onom zagrebačkom, koja
je nadaleko čuvena. Čini se kako se Beogradu dešava onaj procvat koji se Sarajevu desio prije nego je sve krenulo nazad: ka zapuštenosti i prljavštini. Prema blatu u kojem trenutno živimo, onom duhovnom blatu kojeg je teško oprati iz sebe. Sarajevo je potonulo na samo dno vlastite nemoći, nervoze i siromaštva. Njegove elite su upravo to i htjele, napraviti grad letargije i uspavanosti, gdje će moći živjeti i vladati generacijama. Ali ovo nije žalopojka nad Sarajevom, nego priča o glavnom gradu jedne ideje koja se završila krvavo da krvavije ne može biti.

Sarajevski tramvaj je čist primjerak tramvaja dinosaurusa, koji još klepeću našim gradom. Te zahrđale i trule metalne cijevi u koje ulazim uglavnom kad moram, znači nikad. U kojima za dvije tramvajske stanice možete zaraditi, u prosjeku, tri uboda nožem i šansu da vas ljudi mirno gledaju kako krvarite, kao da ste na Al Jazeeri, a ne u smrdljivoj tramvajskoj cijevi koja ide nigdje. Zato je logično da im niko ne kupuje kartu, i da su revizori likovi iz filmova strave i užasa.

U Beogradu tramvaji su klimatizirani kao i oni u Zagrebu. Kontrole su svakodnevne. Elektronska kartica se može stalno nadopunjavati i putovanje plaćaš tako što je prisloniš uz ekran koji ti daje informacije o potvrdi plaćanja i stanju kredita. Ulice Novog Beograda
su čiste, zelene površine uredno pokošene i bez smeća. Isto vrijedi i za beogradski centar. Revizori u tramvajima su mladi ljudi, pristojno odjeveni mladići i djevojke normalne fizičke građe. Ni nalik revizorima u Sarajevu koje kao da je Tolkien izvukao iz rudnika Morije. Dovoljno je vidjeti sarajevskog revizora da čovjeku bude sve jasno: on liči na gunjara, kabast je i velik. Leđa od dva metra, stomačine, ručerde, odlike su ovog stvorenja. Da o licima ne govorim, to su kamene arhetipske face, bikovske i volovske duhovne provenijencije.

Sarajevo neizbježno tone prema dnu na kojem je Beograd bio 2000. godine. A Beograd, infrastrukturno, odlazi u neku bolju vremensku sferu. Nemoguće je ne primijetiti sve te rasističke, nacionalističke i homofobne grafite na zidovima beogradskih pasaža i ulica.
Pozive na nove ratove, na ubijanje pedera, ustaša i drugih imaginarnih neprijatelja. Vidljivo je da grad kipti negativnom energijom iznutra, i da se u njemu kuhaju raznorodni socijalni fenomeni i elementi. Preopterećenost istorijom i idejom neostvarene veličine vlastite nacije nije ovdje topla voda.

Kada bi se od kvalitetâ naših glavnih gradova napravio jedan novi grad, možda bi on mogao biti sav od epiteta. Bez nužnih ograđivanja, lišen pretjerane hvale koju Ezra Pound zove zanosom bez pokrića. Moraćemo sačekati na ostvarenje tog sanjalačkog neimarstva. Do tada svako će se koprcati u svom blatu. Bilo kako da to blato imenujemo.