blog

Za Beograd s firmom Krstić

Prvu noć po dolasku u Sarajevo, dok pokušavam zaspati sluđen gomilom računa u nezajažljivom poštanskom sandučiću, dočekao me hor lajanja i zavijanja pasa lutalica, plus gratis zvuk alarma automobila u komšiluku. To je muzika koju često slušam živeći na svom brdu, u centru grada. Kad sam izašao iz busa izbjegao sam taksi štand i nazvao taksi iz druge agencije. Jer gospoda iz „prve“  agencije neće da voze na kraće relacije. A meni se po dolasku u Sarajevu ne ulazi odmah u konflikt, pošto znam da će biti vremena za svakodnevnu borbu i zbog toga treba čuvati živce. Kao iskusan bokser treba rasporediti udarce i snagu tokom svih rundi u ringu sarajevskog života.

Naveče dok smo se spuštali sa Kobilje Glave gledao sam grad kako blješti po brdima. Pogađao gdje se nalazi Breka, Grdonj, a gdje, desno iza njih, svijetle kuće u Starom Gradu. Umalo mi srce nije zatreperilo od radosti što se nakon mjesec dana izbivanja vraćam u svoj grad. Ipak sam se sabrao i ostao zadovoljan prizorom, bez suvišne euforije.

Beograd je ostao u vremenu i prostoru iza mene. Mada će mi još biti u memoriji i tamo gdje su uskladištene emocije. Zadnjih pet-šest dana ovaj grad me pošteno izmorio. Nije to bilo samo zbog toga što sam imao dvije promocije u dva dana, ni zbog intervjua, ni zbog druženja, dogovora, sastanaka, pokušaja da stignem u nekoliko dana vidjeti sve ljude koje sam propustio sresti za prvih dvadesetak dana boravka u gradu. Jednostavno umorio me fizički, jer kad jednom iz Novog Beograda zapucaš do centra Beograda i vratiš se nazad, više nisi fizički upotrebljiv. Namjerno pišem centar Beograda, jer kad negdje pitaš gdje je centar, svi će ti uzvratiti pitanjem: a koji centar? Pošto je Novi Beograd kao grad za sebe, a Zemun je pogotovo grad za sebe. Dok se Beograd smjestio sa desne strane rijeke Save, na leđima dugačkog brežuljka, uzdignut iznad cijele okoline.

Dobro mi je rekao drug Branislav iz e-novine.com na kraju rezidencije: „Jelde sad tramvaji nisu tako čisti kao što su bili?“ Misleći pritom na moje mitološko uzbuđenje čistoćom beogradskih tramvaja na početku rezidencijalnog boravka za pisce u organizaciji beogradskog udruženja i istoimenog književnog festivala KROKODIL. Moram reći da su tramvaji ostali čisti i po PS-u do kraja boravka. Tu i tamo bih primjećivao kako ima i onih starih, poluraspadnutih metalnih cijevi koje kruže kroz beogradske dane i noći neumorno razvozeći putnike tamo gdje im je volja, ali, ipak, nisam htio korigovati svoj prvobitni filing. Ostao sam dosljedan i branio svoju emociju, taman ona bila skroz pogrešna. Ako sam htio otriježnjenje našao bih ga na ulici vrlo brzo. Grafiti koji slave dvadesetogodišnjicu Republike Srpske dominirali su pasažima u centru grada. Nisu mogli jasnije priznavati teritorijalne pretenzije spram BiH. Takođe su se slavili kumanovski junaci iz istoimene bitke od prije sto godina, iz Prvog balkanskog rata. Ili: „Ako bolujete od zaborava, letujte u Hrvatskoj.“ Aluzija na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima u Haagu. Zatim: „Dogodine u Kninu.“ Vrlo jasna poruka kojom se poručuje rahmetli Franji Tuđmanu da će doći do smjene zastava na kninskoj tvrđavi. I još sijaset tvrđih i mekših slovnih poruka na zidovima zgrada, ispisanih rukom onih koji žele Srbiju povesti u nove ratove.

Bilo bi glupo reći da sam došao u Beograd brisati sve te silne nacionalističke ili homofobne grafite. Nisam zbog toga došao. Kao što nisam došao praviti kontramitinge srpskim fašistima iz sudski legalizovanih organizacija kao što su Naši. Kao da sve to nisam znao i prije dolaska u Beograd.

Pokušao sam vidjeti fragmente lica grada. Onog unutrašnjeg lica. Pokušao sam vidjeti  odlomke života grada koji je upravljao ljudskim sudbinama od Triglava do Đevđelije, posebno tokom ratova 1991. – 1999. I vidio sam svašta, posebno sam uočio laži koje su se odnosile na našu ratnu propagandu koja nam je robotski neumorno ponavljala kako je Srbija na koljenima, kako ljudi tamo nemaju ni za kifli, što bi rekli u Sarajevu, i kako će se ta država urušiti sama u sebe, i samo što nije propala k’o bugarska skupština. Moguće da je zadatak propagande u svakom ratu da besmisleno obmanjuje svoje vojnike i civile. Ali je opet mrzim zbog svih predrasuda i pogrešnih slika koje je proizvela o onoj drugoj strani. I zbog svih lažnih nada koje je upumpavala u mozak ljudi kao što se zrak može upumpavati u kondome.

Mene uvijek i iznova zanima „moja“ strana. Ono zlo koje tu stanuje i koje nam onemogućava da normalno živimo sedamnaest godina nakon formalnog završetka rata. Druga strana neka se bavi sobom. Nije da me ne zanima, ali ću ono što me zanima reći u literaturi.

Treba sad sići u grad. Sresti se s dragim licima i nevidljivim demonima. Plaćati račune i gledati podbuhle i nesretne ljude. Ovi gradovi su nekad bacali svetla daleko.