blog

OPROŠTAJNE CRTICE

Na mom mjestu Leonard Cohen bi napisao: Beograd je bio dobar prema meni./Odmarao sam se na radiju./Napadao nekoliko unaprijed plaćenih poslova…

Kod Pančevačkog mosta vjetar je jedne noći nanio jedan od mirisa vojvođanskog djetinjstva. Kasnije su mi rekli da je to azotara. Azotara pa azotara! Drugog djetinjstva neću imati.

Pio sam s prijateljima i nekoliko puta bio na rubu suza. Lako se rasplačem u posljednje vrijeme. Nisam im znao reći ništa pametno. U posljednje vrijeme opsjednut sam napuštanjem. Sve ga teže podnosim. O tome je bolje šutjeti. Tugu obično skrivam bahaćenjem i slaboumnim mizantropskim humorom.

Mostar mi je bdio nad glavom svake noći. Na polici preko puta kreveta u kojem sam spavao stajala je fotografija Partizanskog groblja.

Neki prijatelji imaju sasvim malu djecu. Djeca drugih prijatelja su već odrasli ljudi. Ponekad se postidim što se nosim kao dripac. Plašim se da nigdje nisam prispio.

Jedne sam se noći izgubio. Uživao sam u tome. Tada sam odlučio izgubiti se makar jednom dnevno. Bile su to dugačke šetnje. Na koncu bih uvijek pronašao put.

Putovanje taksijem od Konjarnika do Pionira je najdulji put na svijetu ako u taksiju svira Radio republike srpske krajine. Dancegusle, tako bih nazvao taj čudni zavičajni glazbeni pravac.

Hercegovačka ulica je sporedna čak i u odnosu na najsporednije ulice Savamale. Dočekali smo jutro u jednoj baraci koja se izdaje za kafanu. Pjevačica, gospođa Branka, imala je oči tužne poput blues pjevačice. Gledala je ljude i pjevala kao da se svakog trena pita: u što mi prođe život? A možda sam samo ja htio da je tome tako.

U jednoj pekari na Skadarliji poslužuju gulaš od iznutrica u lepinji. To mi je bila utjeha nakon što sam shvatio da su zatvorili „Leskovačko sokače“ u Jevrejskoj.

„Krug dvojke“ kod Politike su pretvorili u sushi bar. Ćira i ja smo ustvrdili kako nam svijet nestaje pred očima. U novom svijetu poslužuju sjajan čaj i jedva čekaju da odeš.

Svi kupujemo kozmetiku u DM – u. Trpamo paštu u usta u Vapianu. Proždiremo McDonaldsove mikroburgere. Kupujemo namirnice kod Todorića. Nekako mislim da smo to mogli postići bez logora i klanja. Hej Slaveni, baš ste glupi… Ili, kako već ide stara pjesma.

Ljudima nikad ne smiješ reći da ih voliš. To je zastrašujuća stvar. Čim pomeneš ljubav budi siguran da ćeš nekoga povrijediti.

Čitao sam poeziju pred ljudima u par navrata i poslije se zbog toga osjećao krivim.

Često pričam o idealnom gradu u koji bih naselio sve svoje prijatelje makar znam da me je teško podnijeti na svakodnevnoj bazi.

Možda sam lud, ali često čujem neki glas kako mi govori: Marko, sve će biti u redu!

U Mostaru me dočekalo sunce. Duboko sam udahnuo buru.