blog

Beograd u nastajanju

* * * Pakujem stvari i spremam se za Sarajevo. Danas napuštamo Beograd. Kiša je i to je dobro. Ne volim ostavljati za sobom osunčane krajolike. Lakše se rastajem sa sivim kulisama. Nosim svoje nove knjige, teške kofere i poklone. Nosim svoj računar i svoje fileove. Nosim svoj “BG, februar” folder i u njemu začetke nove knjige čiji odlomak objavljujem u nastavku. I u njemu Beograd, nedovršen i miran, onakav kakav je bio ovog najkraćeg i najtoplijeg mjeseca u godini. * * *

Ivanovi i Dubravkovi roditelji, Sarajlije, započeli su na otoku gradnju kućice, a onda, taman kad se iz gomile kamena, cigle i prašine počeše nazirati zidovi, iznenada su otišli u Rovinj, jer se očev brat teško razbolio. Ubrzo potom, umrli su i brat, a nedugo potom i Dubravkov otac, od posljedica teškog srčanog udara. U Rovinju je ostao stan Dubravkovog strica i u njemu Dubravkova mama koja nije znala ni šta bi sa tim stanom, ni sa kućom u nastanku, ni sa sarajevskim stanom u kojem su je čekale netaknute očeve stvari, ni sa samom sobom.

Bilo je proljeće 1990., moj najbolji prijatelj Dubravko imao je dvadeset, a njegov mlađi brat Ivan sedamnaest godina. Njihova mama nije više imala ništa.

Dubravkov stric bio je samac, usamljeni i neshvaćeni režiser koji je otišao iz Sarajeva još ranih osamdesetih i skrasio se u Rovinju.

Kada se Dubravko počeo baviti poezijom, u nekom predživotu dok sam ja još pila nevidljivu kafu iz plastičnih sudića i oblačila vidljive gegice plastičnim lutkama, svoje prve stihove dijelio je sa stricem. Potom su počeli razmjenjivati pisma u kojima je sve mirisalo na sarajevski smog i na rovinjske izmaglice, u one sate dok se još more i nebo ne razdvoje i ne počnu samostalne živote.

Imala sam devetnaest i upisala studij književnosti kada sam upoznala Dubravka koji je, na poziv profesora koji nam je držao kurs «Živjeti od pisanja», došao i održao nam kratko, ali izuzetno nadahnuto predavanje.

Imala sam devetnaest i sva čula naoštrena tako da mogu ubiti, samo ako požele. Dubravko je imao deset više. Tačno deset više, saznat ću nešto kasnije, kad smo si na isti dan dostavili pozivnice na rođendanske proslave: ja njemu na svoj veliki dvadeseti, on meni na svoj prijelomni trideseti.

Kupila sam mu majicu i na njoj izradila natpis «Life begins at 30». Bile su to one godine kada su rečenice izgovorene na našem bijednom, malom jeziku, zvučale nedovoljno dobre, pa smo ih izgovarali na engleskom.

On je bio stariji i zreliji i na našem malom bijednom jeziku je volio, živio i pisao pjesme i pisma. Za rođendan mi je poklonio Van Goghova Pisma bratu. Nije bilo potrebe da me majicom uvjerava da život počinje u dvadesetoj, jer sam svjesnost te spoznaje pokazivala na svakom koraku. Dan je mogao početi bilo kad i ne završiti nikad, spojiti se sa drugim kao to rovinjsko nebo i more. Uvijek je bilo dovoljno vremena za čitanje, analizu, razgovore, jeftine čajeve koji nikad ne izliječe te naše uporne i dosadne bronhitise zbog kojih se sticao dojam kao da poezija i nije poezija dok se ne prokašlje. Gotovo da nam se sviđalo i da se nismo previše trudili baviti se tim formalnostima kao što su ranjene glasnice, upaljena pluća i iskašljavanje bogaoca.

Jedne noći u njegovoj garsonjeri s pogledom na gradsku pivaru, udišući jednom otčepljenom nosnicom onaj prepoznatljivi smrad hmelja, Dubravko je, nakon napada frenetičnog kašlja, u polušali izgovorio divne stihove: Kad je čovjek mrtav, svejedno je gdje živi.

Zamolila sam ga da ih napiše u moju svesku iz Uvoda u svjetsku književnost. Učinio je to, svojim groznim ljevorukim rukopisom, a onda smo još koji sat raspravljali o odlascima, gradovima, stanovima i ulicama. Ispričao mi je tada sve o svom stricu, sve o Rovinju i stanu u kojem živi njegova dozlaboga usamljena mama, od rata još. Ispričao je i priču o polukući na otoku, kući spomeniku na nedovršenost, na tatu, na strica. Znala sam od ranije ponešto o ocu i stricu. Nije bilo fotografija u njegovoj garsonjeri, tek jedno pismo, uramljeno u ram boje trešnjinog drveta. Stric je imao neuporedivo ljepši rukopis, gotovo kaligrafski. U pismu je pisalo:

Rovigno,  novembar 1989.

Dragi Dubravko,

Nigdje nije dobro.

Tvoj barba

Bilo mi je blisko to pismo, preteško u svojoj ogoljenosti, voljela sam ga naslijepo, a da ništa nisam znala, niti sam htjela pitati, ni o pismu koje je tome prethodilo,  a koje je stricu pisao mladi Dubravko, moj vršnjak, zaleđen u vremenu, balzamiran u tom izuzetno očuvanom papiru.

I Dubravko je volio to pismo, dakako, stoga je i zauzimalo počasno mjesto u stanu, visilo je tamo gdje drugi kače slike sa vjenčanja.

Sve je tada bilo tako divno sporo. Pošta je od Rovinja do Sarajeva putovala danima. Otvarao sam kovertu pažljivo da štogod ne poderem. Istina, neću lagati, jednako kao i pismo, nisam želio poderati ni novac koji bi stric uvijek ubacio uz pismo, pokoju krupnu novčanicu koja je meni studentu i samoodrživom pjesniku predstavljala cijelo bogatstvo. Otvarao sam polako, unaprijed spremivši kafu, vino, sir, stol, mandarine, nešto već što bi mi uz čitanje sjedalo. Gledao bih da se kutarišem svake obaveze, da me niko ne ometa, da završim vježbe i seminarske. I onda bih otvarao koverte. Posebno sam jedva čekao taj odgovor, jer sam se u prošlom pismu stricu povjerio do gole koske. Ono, istresao sebe na papir. Pisao sam kako je biti sam u gradu u kojem si rođen i kako je Rovinj jednostavno prelijep za mene. Ne u pozitivnom smislu. Ono, previše lijep, toliko da ta koncetracija sklada bode oči. Ja sam volio sudar sivih socijalističkih zgrada sa tamnocrvenom ciglom crkve Svetog Ante na koju je gledao moj betonski balkončić od dva i po kvadrata. Pisao sam o Puli u koju je otišao moj brat Ivan i o tom čudnom poslu nadzornika na mornaričkom groblju i o toj čudnoj riječi nadzornik i o tome kako je eto baš u Puli upoznao Anu, Beograđanku i upustio se s njom u jednu od onih intenzivnih veza na točkove. Pisao sam i šta sve mrzim u Sarajevu, bilo je to jedno dugo višednevno pismo. Odgovor me prvo naljutio. Potom oduševio. Jednom, pa opet iznova. Uramio sam ga, a stric je još bio živ. I napisao sam mu da sam ga uramio. Bilo mu je drago. Kad je umro, zakucao sam ekser iznad kreveta, a onda je umro i tata. Potom me grizla savjest, kamo sad sa uspomenom na tatu, ekser je bio jedan i kao da nije bilo mogućnosti zakucati još jedan i zakačiti na njega tatinu fotku, bila je ona jedna divna s Jekovca. No, ostao je jedan ekser i jedno pismo. Tata ionako nije bio posebno vizuelan tip i sve te Ivanove sklonosti ka fotografiji i moje ka pisanju nazivao je mračnjaštvima, baš kao da nam je stric otac, a on tek komšija iz zgrade prekoputa. Mama se smijala tome sa zgradom preko puta. Kao da samo komšija nije bilo dovoljno daleko, već je eto morao biti i iz druge zgrade.

Dubravko je te noći dobio dimenzije koje dotad nije imao. Dobio je prošlost i ljude koji su ga činili, odjednom je od obožavanog pjesnika koji je stihovima pričao život postao čovjek sa svojom životnom pričom.

A ja sam voljela i jednog, i drugog.

* * *

Sarajevska klinika za plućne bolesti nalazi se u Podhrastovima, jednom od onih gradskih kvartova u kojima ulice stoje uspravno, ljudi imaju nadnaravne moći da hodaju po zidovima zbijenih kuća, a automobili se vješto mimoilaze u sokacima u kojima bi se, u nekim normalnim gradovima, jedan o drugog svojim školskim ruksacima očešala i dva prvačića.

Mjesecima je klinika bila predmetom naše šprdnje. Kad god bismo se čuli telefonom, dogovarali za sutrašnji izlazak ili neku vikend akciju, napominjali smo da se vidimo, osim ako ne završimo na Podhrastovima. Bilo je to naša interna verzija one «ako Bog da», oduvijek tako uvriježene u svakodnevnom govoru u našem gradu.  U to smo vrijeme mnogo slušali Rundeka, obožavali smo pjesmu Na nešto me sjeća taj grad koju je on otpjevao sa Šerbedžijom i Dedićem. Našem zadovoljstvu nije bilo kraja kada su nam do ušiju došli stihovi: zvuk neba je topal, i jak, a ljudi su sjeli pod hrastove…

Bila je to naša himna, dobili smo kao i svaki pošten par svoju pjesmu, mada par nismo bili.

Napokon, bilo mi je dvadeset, bilo mu je trideset, i prema odsustvu bolesti nismo imali ni trunke strahopoštovanja.

A onda je Ivan javio Dubravku da im je mama jako loše i da će je smjestiti na Kliniku za pulmologiju u Beogradu. Na beogradske Podhrastove.

03 Beograd

U Beogradu nisam bila nikad. Dubravko je bio samo jednom, na nekom pjesničkom maratonu na kojem se čitala loša do očajna poezija. Sve što mi je o toj večeri rekao bilo je da je sala kluba u kojem su čitali bila dupke puna, ali da niko nikog nije slušao i da su pjesnici svoje pjesme čitali dok je u publici trajao neprekidni žamor, u zrak su se dizali kolutovi dima, a svako malo neko bi izlazio ili ulazio, uz prodornu škripu vrata. Spavao je samo jednu noć, u nekom osrednjem hotelu, dijelio je sobu sa Bugarom koji cijelu noć nije došao, pojavio se ujutro u šest mrtav pijan, a u deset je odjurio na svoj voz, jednako pijan i tek malo manje mrtav.

Nikog zabavnog nije upoznao, niti mu je iko od domaćina pokazao grad.

Ostao je to, tako, i njemu, kao i meni, grad o kojem nismo imali ni znanja, ni predznanja, ni predrasuda.

Kada je Dubravko dobio vijest o mami, ja sam spremala dozlaboga dosadan ispit iz morfologije. Držala sam telefon tik uza se gdje god bih krenula, nadajući se da će me neko nazvati i osloboditi. Umjesto telefonskog, oslobodilo me zvono na vratima sa čije druge strane je stajao Dubravko u sakou, sa kariranim šalom oko vrata i velikim ruksakom na leđima.

Pošao je u Beograd, rekao je, odmah, Ivan je tamo već doveo mamu, jer mama je bolesna, a Anin tata je cijenjeni ljekar, na glasu u cijelom Beogradu, pa i šire. Šutio je, potom, kako i ne bi, nadajući se da neću pitati šta je mami tačno, pitanje koje sam, naravno, postavila odmah, prije nego je i uspio spustiti pogled i pogledati si u crne kožne cipele koje nikad dotad nisam vidjela, kao ni taj sako ni taj šal, slutila sam da ih je u ormaru čuvao baš za ovakve prilike. Jedva je promrljao da ima nešto na plućima, a šta je nešto otkrit će majstori sa beogradskih Podhrastova. Nasmijao se, a ja sam prišla i zagrlila ga. On je rekao okej, okej je, okej sam. Uvukla sam ga u stan i zatvorila vrata za njim. Sjedi, rekla sam, sjedi dok se presvučem i spakujem neseser. Gledao me šutke, a onda se nasmiješio. Hvala, rekao je, rekao je hvala, hvala, hvala ti. Za deset minuta bili smo u autu, spremni za prvo zajedničko putovanje i moj prvi Beograd.

U trenucima dok smo šutili, više no o plućima mame mog najboljeg prijatelja, mislila sam o Beogradu i onom što će me tamo dočekati.

Slušala sam o tim velikim gradovima u koje ulaziš dugo i polako, prolazeći kraj tržnih centara i ostataka fabrika. Jedini grad kojeg sam poznavala u dušu, Sarajevo, počinjao je i prestajao naglo, kao kad mlad čovjek živi, pije, puši, izlazi i jednog se jutra, u dvadeset i sedmoj, više ne probudi. To je bilo Sarajevo, počinjalo je odjednom, nit svjetala, nit fabrika, nit tržnih centara, nit uvoda u grad. Bilo je usko i dugačko, napućeno, a onda bi odjednom, tamo gdje je najljepše, u Starom Gradu, završavalo tako što bi pogled, nakon što bi okrznuo Vijećnicu, udario u stijene iznad Bentbaše i vratio ti se. Dalje nije bilo ništa, osim klanca, planinskih masiva i puta ka Romaniji. Upravo tog puta kojim smo pošli te noći, u nepoznato, naoružani tek svojim strahovima, novim cipelama i kariranim šalom.

* * *

Bio je kasni januar, blistavo vedar i topao januar i ljudi su, čak i na drvenim klupama bolničke čekaonice izgledali zadovoljno. Prevariti zimu i košavu bio je uspjeh, sitna pobjeda koja je mamila osmijeh na lica čak i onih koji su komade svoje nutrine doslovno ostavljali na zelenim pločicama bolničkih holova.

Prevarit ćemo i ovu zimu, mislila sam, bilo bi to lijepo reći Dubravku, prevarit ćemo je skupa, mi i tvoja mama, i Ivan i Ana, i svi mi koje nas je ta siva tačkica na plućima okupila i dovezla svakog iz svoje zime u ovaj čudni grad. Nisam mu rekla, plašila sam se tog mi, nije mi zvučalo prirodno i nije naročito lako klizilo sa usana.

Kada smo je smjestili, potjerala nas je vani, zamolila svo medicinsko osoblje da se pobrine da sve četvero izađemo iz zgrade i ne vraćamo se do sutra. Morali smo odmoriti, rekla je svima, hvaleći nas, putovali smo i brinuli se, moramo odmoriti.

Mi smo pak, umjesto u Anin stan gdje smo trebali da noćimo, nekako prećutno otišli u obilazak grada, u polusmislene šetnje ulicama nevjerovatno živim za to doba godine.

Ana je govorila tiho i čuti i razumjeti njenu rečenicu do kraja zahtijevalo je svojevrsni napor na koji ćemo se kasnije naviknuti, ali koji nas je tih dana dodatno iscrpljivao. Stoga mi je taj prvi obilazak Beograda ostao ne toliko u sjeni bolesti, straha i neizvjesnosti, koliko u toj fragmentarnosti i isparčanosti poluinformacija koje su mi tako oštećene dolazile do ušiju. Boljeg vodiča od Ane možda i nismo mogli imati, shvatit ćemo kasnije. To pola njenog Beograda kojeg nam je dala tog toplog januarskog dana bilo nam je sasvim dovoljno. Kao da nam je tada i bilo važno?

Ovo je pozorište, nalog da se sagradi dao je knez. Propustili smo ime kneza i to kako je poginuo. Nekako smo pomislili da je to možda taj konjanik izložen na Trgu Republike ali se nismo potrudili potražiti neku ploču na spomeniku i informacijama popuniti rupe koje su nam ostajale nakon Aninih historijskih lekcija. Važnije od imena kneza, važnije od kipara koji je sagradio spomenik, bilo nam je to da je taj trg bio sastajalište, to da su sa raznih strana pristizali mladi i stari i tu čekali svoje partnere za kafu, razgovor, suze ili smijeh.

Hvatala sam njihove riječi koje su se miješale u zraku i više mi nije bilo bitno ni gdje smo, ni ko su svi ti ljudi, ni šta Ana ima reći o ulici u koju uplovljavamo, glavnu gradsku šetnicu niz koju smo se probijali manji nego ikad.

Ja sam u glavi nosila te riječi, ta ćao, gde si, izvini što kasnim, milica ne može da dođe, jesi li se čula sa acom… Nosila sam riječi da od njih složim svoj Beograd, i više no u ulicu koja se odmotavala ka Kalemegdanu gledala sam u Dubravkove nove cipele.

Bacit ću ih kad se vratimo kući – rekao je tiho, prateći ritam koji je zadala Ana, trudeći se ne narušiti mirnoću te čudne šetnje.

I dugo kasnije, kada Anu upišem u vrh liste prijatelja do groba i kad u Beograd budem dolazila toliko često da počnem primjećivati promjene na fasadama i drvoredima, osjetit ću uvijek isti mir i istu nedovršenost u svemu oko sebe.

Ko zna koliko smo puta nakon toga Dubravko i ja sa Trga republike hvatali svoj autobus što nas veličanstveno ružnim Bulevarom 29. novembra vozi ka Aninom stanu u Profesorskoj koloniji, razmjenjujući samo krhotine informacija: Botanička bašta – jednom ćemo otići, put ka Pančevu – kažu da je blizu, restoran Bled i njegova dva stola na trotoaru – šarmantan u svojoj ružnoći, ulični prodavci pertli – tog kod nas više nema, put ka Zrenjaninu – vele da je predivan.

A kad bismo sišli sa autobusa i pored bivšeg doma kulture skrenuli ka ledenoj dvorani, zašli bismo u mrežu uličica, divili se privatnim kućama i njihovom skladu sa okruženjem, i ko zna koji put pomislili koliko ništa zajedničkog taj grad kojeg smo zavoljeli nema ni sa Sarajevom, ni sa Rovinjom, ni sa bilo čim što smo ikada voljeli.